Samostan Voroneț

Uvod koji fascinira i univerzalna vrijednost

U srcu Bukovine, na obroncima Karpata, u zelenoj dolini okruženoj šumama jele, uzdiže se jedna od najnevjerojatnijih ostvarenja srednjovjekovne kršćanske umjetnosti Europe: Samostan Voroneț, s pravom nazvan "Sikstinskom kapelom Istoka". Ovaj spomenik, uvršten u UNESCO-ovu svjetsku baštinu 1993. godine, predstavlja ne samo dragulj pravoslavne duhovnosti, već i izvanredno mjesto susreta civilizacija Europe – mjesto gdje su se bizantska tradicija, zapadni gotički utjecaji i autohtoni umjetnički genij stopili u jedinstvenu sintezu koja i dalje fascinira milijune posjetitelja iz cijelog svijeta.

Ono što fascinira već pri prvom vizualnom kontaktu jest ta intenzivna, duboka, gotovo električna plava boja koja prekriva vanjske zidove crkve – "Plavetnilo Voroneța", nijansa koju stručnjaci likovnih umjetnosti smatraju jedinstvenom u svijetu, jednako slavnom kao Rubensova crvena ili Veroneseova zelena. Ovaj tajanstveni pigment, čija točna formula nije mogla biti vjerno reproducirana ni nakon više od pet stoljeća znanstvenih istraživanja, herojski je odolio vremenskim neprilikama, kišama, mrazovima i suncu, zadržavajući svoju živu sjajnost i danas, jednako kao i na dan kada je nanesen na zidove.

Samostan Voroneț smješten je u selu Voroneț, danas sastavnom dijelu grada Gura Humorul, na samo 4 kilometra od centra ove turističke postaje i na 36 kilometara od općinskog središta Suceave. Njegov geografski položaj, u dolini rijeke Voroneț, u krajoliku duboke tišine, doprinosi kontemplativnoj atmosferi koja obavija cijeli kompleks.

Povijesni korijeni i velike europske veze

Priča o Samostanu Voroneț neodvojivo je povezana s jednom od najimpresivnijih figura europske srednjovjekovne povijesti: Stjepanom Velikim (Stjepan III.), vladarom Moldavije između 1457. i 1504., onim koji je izgradio duhovno i vojno carstvo pred ekspanzijom Osmanlija. Njegova vladavina poklopila se s razdobljem duboke transformacije u Europi: padom Carigrada 1453., jačanjem Osmanskog Carstva pod Mehmedom II. Osvajačem i njegovim stalnim pokušajima proširenja dominacije nad cijelim balkanskim i srednjoeuropskim prostorom.

Kontekst osnutka samostana ispunjen je dramatičnom poviješću. Godine 1475., u Bitki kod Vasluija (poznatoj i kao Bitka kod Visokog Mosta ili Racova), vođenoj 10. siječnja 1475., Stjepan Veliki porazio je osmansku vojsku koju je vodio Hadım Suleiman-paša, guverner Rumelije. Pobjeda je bila toliko kategorična da su je suvremenici opisali kao "najveći poraz ikad pretrpljen od strane osmanske vojske u svojoj povijesti". Papa Siksto IV., impresioniran ovim uspjehom kršćanskog vladara pred muslimanskom ekspanzijom, dodijelio je Stjepanu počasni naslov "Athleta Christi" – "Prvak Kristov" – priznajući ga kao jednog od glavnih branitelja kršćanstva u Istočnoj Europi.

No put prema toj pobjedi nije bio bez trenutaka duboke krize. Prema kroničaru Ionu Neculceu, u "Ljetopisu Zemlje Moldavije", nakon poraza pretrpljenog u prvoj fazi sukoba s Turcima kod Războienija (Bijela Dolina, 26. srpnja 1476.), gdje je osmanska vojska koju je osobno vodio sultan Mehmed II. uspjela poraziti ga, Stjepan Veliki se povukao prema sjeveru, okupljajući novu vojsku. Na svom putu, prošao je kroz Voroneț, gdje je živio jedan pustinjački otac, po imenu Daniil, redovnik koji je iskopao svoju ćeliju u stijeni i koji je smatran svecem još za života.

Legenda kaže da je Stjepan, očajan i ne znajući hoće li se pokoriti Turcima ili nastaviti borbu, upitao Daniila što treba učiniti. A pustinjak mu je odgovorio da ne pokloni zemlju Turcima, jer će pobijediti bitku, pod uvjetom da nakon pobjede podigne samostan na tom mjestu, u ime svetog Jurja. Stjepan je okupio vojsku, porazio Turke i, držeći svoje obećanje, podigao Samostan Voroneț. Građevinski radovi započeli su 26. svibnja 1488. i završili 14. rujna 1488. – u samo tri mjeseca i tri tjedna, izvanredan rekord za ono vrijeme, koji dokazuje izvanrednu organizaciju moldavske države i predanost ktitora.

Crkva je izgrađena na trolisnom planu, s tri apside, imajući predvorje, naos s kupolom i moldavskim svodom, te oltar. Preuzela je hram "Svetom i Slavnom Velikom Pobjedonoscu Jurju" – svetom Jurju, duhovnom zaštitniku vojske i pobjede. Na izvornim vratima crkve, danas sačuvanim u zatvorenom predvorju, nalazi se sljedeći natpis na crkvenoslavenskom, postavljen od samog Stjepana Velikog: "Ja, Stjepan vojvoda, milošću Božjom gospodar Zemlje Moldavije, sin Bogdanov, počeo sam graditi samostan Voroneț u slavu svetog i velikog mučenika Jurja, u godini 6996, u mjesecu svibnju, 26., u dan ponedjeljak, nakon Duhova, i dovršio sam ga u istoj godini, u rujnu".

Već za vladavine Stjepana Velikog, a osobito nakon 1488., Samostan Voroneț postaje važno središte vjere i kulture srednjovjekovne Moldavije. Daniil Pustinjak, nakon razdoblja boravka u Samostanu Putna (koji je također po njegovu poticaju Stjepan izgradio 1466.) i pustinjaštva, povukao se u Voroneț, gdje je živio još dva desetljeća, postavši iguman samostana. Umro je 1496. i pokopan u predvorju crkve, čiji grob je sačuvan do danas. Godine 1992., Rumunjska pravoslavna crkva kanonizirala je Daniila Pustinjaka, slavi se 18. prosinca.

Samostan su neprekidno podržavali Stjepanovi nasljednici na prijestolju: Bogdan III., Petar Rareș i Aleksandar Lăpușneanu, koji su darivali imanja, knjige i crkvene dragocjenosti. Godine 1490., u Voroneț se osniva skriptorij (škola kopista) u kojem redovnik Pahomije kopira Tetraevangelijar – osobito vrijedan rukopis, danas sačuvan. Samostan je ugošćavao i školu slavonije, gdje su poučavana djeca bojara i svećenika, budući svećenici, kopisti, đakoni, učitelji. Otkriće Voronećkog psaltira i Voronećkog kodeksa – dva od najstarijih rumunjskih prijevoda Biblije, danas čuvanih u Rumunjskoj akademiji – dokazuje kulturnu važnost ovog središta.

Ključno razdoblje u povijesti samostana bila je aneksija Bukovine od strane Habsburškog Carstva 1774.–1775. Nakon što je sjeverozapad Kneževine Moldavije prešao pod vlast austrijske monarhije (koja će od 1804. postati Austrijsko Carstvo, a od 1867. Austro-Ugarska), car Josip II. pokrenuo je niz radikalnih reformi koje su zahvatile i pravoslavnu crkvu. Dana 13. studenog 1782., igumani sedam samostana, među kojima i Inočentije Voronećki, sastali su se kako bi izabrali dva izaslanika koji će predstaviti njihove zahtjeve caru Josipu II., tražeći priznanje starih privilegija. U konačnici, odgovor je došao u obliku kompromisa koji je predviđao ukidanje skitova i smanjenje broja redovnika. Godine 1785., Samostan Voroneț je zatvoren, nakon 297 godina neprekidnog monaškog života. Crkva je nastavila funkcionirati kao župna crkva do 1991., a velik dio relikvija i dragocjenosti samostana premješten je u samostane Dragomirna, Sucevița i Putna.

Nakon 1918., kada se Bukovina ujedinila s Rumunjskom, crkva bivšeg samostana Voroneț proglašena je državnim spomenikom povijesti. U socijalističkom razdoblju provedena su arheološka istraživanja i restauracije, neke pohvaljene, druge kontroverzne. Tek nakon pada komunizma, odlukom br. 1 od 14. ožujka 1991., potpisanom od strane Njegove Svetosti Pimena, nadbiskupa Suceave i Rădăuțija, Samostan Voroneț obnovio je svoj monaški život nakon 206 godina prekida, ovaj put kao zajednica časnih sestara. Prva igumanica bila je stavroforna Irina Pântescu, izvanredna osobnost koja je vodila samostan s predanjem do svog odlaska u vječnost.

Godine 1993., Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) uvrstila je Crkvu "Sv. Jurja" Samostana Voroneț, zajedno sa sedam drugih crkava iz sjeverne Moldavije (Arbore, Pătrăuți, Moldovița, Probota, "Sv. Ivan Novi" iz Suceave, Humor i, od 2010., Sucevița), na popis svjetske kulturne baštine, u skupini "Oslikane crkve sjeverne Moldavije". Ovo međunarodno priznanje ističe izvanrednu univerzalnu vrijednost ovih spomenika, smatranih "remek-djelima zidnog slikarstva, izvanredne estetske vrijednosti zahvaljujući njihovom profinjenom kromatizmu i izvanrednoj eleganciji figura".

Arhitektonsko remek-djelo i umjetnička baština

Arhitektura Crkve "Sv. Jurja" u Voroneću predstavlja originalnu i specifičnu sintezu moldavskog stila, koju stručnjaci opisuju kao jedinstvenu fuziju između elemenata bizantskog podrijetla i elemenata koji pripadaju kasnom gotiku, čemu se dodaju karakteristike autohtone umjetnosti. Trolisni plan, s tri polukružne apside, podjela na oltar, naos i predvorje, sustav lukova – sve to upućuje na bizantsku arhitektonsku tradiciju, dok visina crkve, vanjski potpornji zidovi, okviri vrata i prozora u slomljenom luku i način obrade tesanog kamena pripadaju kasnom gotiku, pod utjecajem transilvanske i srednjoeuropske arhitekture.

Iznad naosa uzdiže se kupola s moldavskim svodom – specifičan arhitektonski element razvijen u Moldaviji u 15.–17. stoljeću, koji omogućuje smanjenje promjera i težine kupole pomoću genijalnog sustava lukova i pandantiva. Krov, u obliku šatora, izrađen je od drvene šindre, kao i kod seoskih kuća u tom kraju, rješenje koje, osim estetskog izgleda, ima i praktičnu ulogu: snijeg lakše klizi s nagnutog krova, štiteći vanjske freske.

Na sjevernoj fasadi još je sačuvana izvorna dekoracija crkve: redovi emajliranih keramičkih diskova u žutoj, smeđoj i zelenoj boji, ukrašenih u reljefu. Oni uključuju heraldičke motive – lava u skoku i glavu bika iz moldavskog grba – kao i stvorenja inspirirana zapadnom srednjovjekovnom književnošću, poput sirena s dva repa. Toranj je ukrašen sa šesnaest visokih niša, u četiri od njih nalaze se prozori, a red malih niša okružuje toranj iznad njih.

U unutrašnjosti crkve sačuvani su jiltovi i stalle iz 16. stoljeća, među kojima i vladarski jilt – pravo remek-djelo drvorezbarstva – te grob mitropolita Grigorija Roške u predvorju, kao i grob pustinjaka Daniila u predvorju crkve. Ovi nadgrobni spomenici, s kiparskim dekoracijama izvanredne finoće, dodaju dodatnu dimenziju umjetničke vrijednosti ansamblu.

Unutrašnje slikarstvo crkve datira većim dijelom iz vremena Stjepana Velikog, godina 1496. U scenama u oltaru i naosu, anonimni umjetnik nastojao je osobito prenijeti teološki smisao slika, ostvarujući svečani ansambl, ali s očitim karakterom monumentalnosti. Među ovim unutrašnjim slikama osobito privlače pozornost: Tajna večera, Pričest apostola, Pranje nogu (u oltaru), Ciklus muka i zavjetna slika vladara Stjepana Velikog s obitelji (u naosu). Stil je inspiriran arhaičnom bizantskom ikonografijom, ali s jasnoćom i strogošću ikonografskog rasporeda, snažnim crtežom i izražajnošću likova daleko od stereotipnosti ili konvencionalnosti.

No pravu umjetničku slavu Voroneța čini vanjsko slikarstvo, izvedeno 1547., na inicijativu mitropolita Grigorija Roške, rođaka Petra Rareša (nezakonitog sina Stjepana Velikog, vladara između 1527.–1538. i 1541.–1546.). On je dodao na zapadnom kraju crkve zatvoreno predvorje (egzonarteks), za koje je usvojio jedinstveno rješenje: zapadni zid predvorja je puni zid, bez ikakvog otvora, a cijela građevina oslikana je od temelja do strehe. Arhitektura je vidljivo podređena slikanom dekoru – revolucionarna koncepcija za ono vrijeme.

Mitropolit Grigorije Roška, erudit širokih preokupacija i duhovni savjetnik Petra Rareša, osobno je koordinirao ikonografski program. Smatra se da je pretpostavljeni autor ovog renesansnog ansambla u jugoistočnoj Europi slikar Marcu (nadstojnik Marcu). Vanjske freske, izvedene samo godinu dana nakon smrti Petra Rareša, zapravo pripadaju epohi ovog vladara, zajedno s onima u Probota, Humoru, Moldovići i Arboreu.

Najimpresivnija od ovih fresaka jest scena Posljednjeg suda na zapadnom zidu, golema kompozicija organizirana na četiri registra (ili pet, prema nekim tumačenjima), koja zauzima cijeli zapadni zid, neprekinut bilo kakvim otvorom vrata ili prozora – jedinstvena u umjetnosti cijelog kršćanskog Istoka. U gornjem registru pojavljuje se Bog Otac, okružen svetih anđela. Drugi registar sadrži scenu Deesis, s Kristom na prijestolju između Majke Božje i svetog Ivana Krstitelja, uokvirenog apostolima smještenim na stolcima. Od nogu Spasitelja polazi rijeka vatre u kojoj grešnici nalaze svoje muke. Treći registar prikazuje Etimasiu Svetog Duha, simboliziranu u obliku goluba, Svetog Evanđelja i praroditelja roda – Abrahama, Izaka i Jakova – koji prema sjeveru imaju skupinu vjernika vođenih svetim apostolom Pavlom, a prema jugu skupine nevjernika koji primaju osudu od Mojsija. U četvrtom registru, u sredini, pojavljuje se vaga koja odmjerava dobra i zla djela, borba između anđela i demona za duše; u sjevernoj zoni raj, a u južnoj pakao.

Izvanredno karakterističnu notu ovih fresaka čini bogata stvaralačka mašta realizatora, koji u kompoziciju unose duboko lokalne, folklorne elemente: arkanđeli koji pušu u bučine (instrument specifičan planinskim pastirima, srodan švicarskom alpenhornu), kralj David koji svira na cobzi (rumunjska lutnja), Adam koji ore drvenim plugom vučenim volovima, Eva koja prede vunu kao domaćica, Abel koji čuva ovce, anđeli s licima moldavskih žena, duše vođene prema nebu umotane u tradicionalne ručnike, a osuđene duše noseći turbane kao Turci – smrtni neprijatelji Moldavije onih vremena. Životinje iz kraja – jeleni, divlje svinje, vukovi, vjeverice, medvjedi – sudjeluju u sudu, a cvijeće (visibabe, zvončići) ono je iz lokalne flore.

Na južnoj fasadi, na intenzivno plavoj pozadini "Plavetnila Voroneța", naslikano je Isusovo stablo (genealogija Isusa Krista), a na stupovima su predstavljeni grčki i latinski filozofi, među kojima Platon i Aristotel – izvanredna ikonografska inovacija. Na sjevernoj fasadi pojavljuje se "Himna mrtvima" i scena prijelaza duše nakon smrti.

"Plavetnilo Voroneța" ostaje jedna od najvećih tajni povijesti umjetnosti. Iako su kemijske analize otkrile da je u osnovi pigmenta azurit – prirodni bazični karbonat bakra ekstrahiran iz lokalnih stijena – točna formula majstora, uključujući moguće organske dodatke ili posebne tehnike nanošenja, nije mogla biti vjerno rekonstruirana. Ova plava prelazi iz plave u zelenu ovisno o ambijentalnoj vlažnosti, stvarajući živ, gotovo organski efekt. Stručnjaci likovnih umjetnosti uspoređuju je s Rubensovom crvenom i Veroneseovom zelenom, a neki istraživači sugerirali su moguće utjecaje ili slične tehnike kao one koje je koristila venecijanska škola ili sienški slikari, koji su koristili azurit kao osnovni sloj pod glazurama ultramarina (lapis lazuli). Činjenica da ovaj pigment, nanesen na otvorenom, izložen kiši, snijegu i suncu više od 475 godina, zadržava svoj intenzitet i sjaj, ostaje enigma koja dodaje dodatni sloj fascinacije spomeniku.

Legende, osobnosti i prekretnice

Priča o Samostanu Voroneț usko je povezana s dvije izvanredne osobnosti rumunjske povijesti: Stjepanom Velikim i Daniilom Pustinjakom. Legenda o osnutku, zabilježena od Ionua Neculceua u "Ljetopisu Zemlje Moldavije", predstavlja susret očajnog vladara i vizionarskog pustinjaka, u trenutku duboke krize za sudbinu jednog naroda. Daniil, koji je živio dvadeset godina u pustinjaštvu u Voroneću, nakon što je prethodno iskopao svoju ćeliju u stijeni u Putni, postao je prvi iguman samostana i utisnuo ovom mjestu izvanredno visoku razinu duhovnog života. Smatran svecem još za života, za čuda koja je činio i za svoju mudrost, kanoniziran je 1992., a njegov grob u predvorju ostaje mjesto hodočašća.

Treća bitna figura jest mitropolit Grigorije Roška, rođak Petra Rareša, koji je 1547. dodao zatvoreno predvorje i naručio vanjsko slikarstvo. Formiravši se kao svećenik pod vodstvom redovnika iz Voroneća – kako sam svjedoči u bilješci na Tetraevangelijaru iz 1550./1551. darovanom samostanu: "... gdje sam se od najranijeg djetinjstva posvetio Bogu, s molitvom svetog oca našeg Daniila novog, i gdje sam primio anđeoski čin, i gdje sam se mnogo trudio dušom" – Grigorije Roška bio je pravi erudit svog vremena, sa širokim preokupacijama u području teologije, povijesti i umjetnosti. Smatra se, nakon Stjepana Velikog i Daniila Pustinjaka, trećim ktitorom Samostana Voroneț.

Petar Rareš, nezakoniti sin Stjepana Velikog, bio je onaj koji je dao novi umjetnički impuls moldavskim samostanima, naručujući vanjsko slikarstvo više crkava. Iako su freske u Voroneću izvedene godinu dana nakon njegove smrti, one pripadaju epohi i umjetničkoj viziji ovog vladara, smatrajući se najuspješnijim ansamblom feudalne moldavske umjetnosti.

Nakon 206 godina prekida, 1991., Samostan Voroneț ponovno je rođen kao samostan časnih sestara. Prva igumanica, stavroforna Irina Pântescu, vodila je zajednicu s mudrošću i predanjem desetljećima, razvijajući misionarske i kulturne aktivnosti. Danas samostan vodi igumanica Gabriela Platon, a zajednica časnih sestara – otprilike 20 živih bića – skladno spaja život molitve s radom domaćinstva, brigom o baštini i primanjem hodočasnika i turista. Časne sestre organiziraju radionicu slikarstva i nude besplatne vodiče posjetiteljima, velikodušno dijeleći priču i duhovnost ovog svetog mjesta.

Praktični vodič za posjet i iskustvo današnjeg turista

Samostan Voroneț otvoren je posjetiteljima svakodnevno, od ponedjeljka do nedjelje. Program posjeta varira ovisno o sezoni: u ljetnom razdoblju (otprilike svibanj-rujan) program je od 08:30 do 20:00, dok je u zimskoj sezoni od 09:00 do 17:00. Preporučuje se provjeriti ažurirani program na službenoj stranici samostana (www.manastireavoronet.ro) ili nazvati izravno na telefon (+40 230 235 323 / +40 230 232 413), budući da program može pretrpjeti izmjene u razdobljima vjerskih blagdana.

Cijene ulaza su: 10 RON za odrasle, 5 RON za učenike i studente (s valjanom iskaznicom). Postoji i fotografska naknada za eksterijer od 10 RON. Fotografiranje u unutrašnjosti crkve je zabranjeno, dok u vanjskom dvorištu i na vanjskim freskama možete slobodno fotografirati. Na ulazu se nude suknje i marame za posjetiteljice kojima je potrebno, a pristojna odjeća je obavezna – ramena i koljena moraju biti pokrivena za sve posjetitelje, bez obzira na spol.

Pristup samostanu ostvaruje se iz Gura Humorula, županijskom cestom DJ177D, na udaljenosti od otprilike 4 kilometra. Iz Suceave, udaljenost je 36 kilometara, a put traje otprilike 40-50 minuta automobilom. Postoji i mogućnost dolaska autobusom ili mikrobusom do Gura Humorula, a odatle se može nastaviti pješice (otprilike 3,5 kilometra) ili lokalnim taksijem. GPS koordinate su: 47°31'2.36"S, 25°51'51.09"I.

Najbolje razdoblje za posjet jest rano ujutro, kada svjetlost sunca lijepo pada na vanjske freske i gužva je manja. Preporučuje se izdvojiti najmanje sat i pol za posjet, vrijeme u kojem ćete moći diviti se kako vanjskim freskama – osobito monumentalnom Posljednjem sudu na zapadnom zidu i Isusovom stablu na južnoj fasadi – tako i unutrašnjosti crkve, s slikama iz 1496., vladarskim jiltom, grobovima Daniila Pustinjaka i Grigorija Roške, i atmosferi duboke tišine.

Na ulazu možete zatražiti besplatnog vodiča – časne sestre nude detaljna objašnjenja o simbolici fresaka, povijesti samostana i duhovnosti mjesta. Ne odbijajte ovu priliku: razlika između gledanja 10 minuta i razumijevanja sat upravo je ovaj vodič. Tijekom vjerskih obreda, posjet se obavlja diskretno ili se čeka do završetka istih.

U unutrašnjosti crkve, muškarci stoje s desne strane, žene s lijeve – tradicionalno pravoslavno pravilo, poštovano u svim bogomoljama. Posjet se obavlja samo u označenim i dopuštenim zonama. Samostan ne nudi smještaj, ali u Gura Humorulu postoje brojni pansioni i hoteli, od onih s tradicionalnim bukovinskim karakterom do modernih jedinica s 3-4 zvjezdice.

U blizini se nalaze i drugi oslikani samostani UNESCO-a, tvoreći izvanredan krug: Samostan Humor (na 5 km), Samostan Moldovița (na otprilike 25 km), Samostan Sucevița (na otprilike 20 km), Samostan Putna (na otprilike 30 km). Svaki od ovih samostana ima svoju dominantnu boju – Humor ima crvenu, Moldovița žutu, Sucevița zelenu – a Voroneț, s svojim nezamjenjivim plavetnilom, ostaje dragulj krune ovog jedinstvenog ansambla u svijetu.

Lokalna gastronomija zaslužuje istraživanje: rădăućanska juha, dimljena pastrva, bukovinske sarme u glinenim loncima, pite s sirom i borovnicama, sve pripremljeno prema tradicionalnim receptima prenesenim s generacije na generaciju. Trgovine u zoni nude lokalne proizvode: med, džem od borovnica, sušene gljive, predmete tradicionalnog obrta.

Samostan Voroneț nije samo spomenik za posjet, već mjesto susreta s poviješću, umjetnošću i duhovnošću u čistom obliku. Bilo da ste hodočasnici, ljubitelji umjetnosti, povjesničari ili jednostavno putnici u potrazi za ljepotom, ovo će vas mjesto duboko obilježiti. "Plavetnilo Voroneța", s svojom neriješenom tajnom, s pričom o vjeri i otporu pred carstvima, s tišinom svoje šume, ostaje simbol činjenice da lijepo i sveto mogu vječno trajati, ako su ukorijenjeni u istini i ljubavi.