Muzej rumunjskog seljaka (Muzeul Național al Țăranului Român)

Katedrala sjećanja na selo u srcu Europe

Na Šoseaua Kiseleff, na dva koraka od Piațe Victoriei, uzdiže se jedna od najfascinantnijih kulturnih institucija istočne Europe: Muzej rumunjskog seljaka (Muzeul Național al Țăranului Român). Zgrada od crvene cigle, odjevena u neorumunjski arhitektonski plašt s korijenima u brnkovečkoj tradiciji, danas skriva više od 90.000 svjedočanstava jedne civilizacije — keramika, narodna nošnja, tkanine, ikone, alati, cijele drvene crkve — koja zajedno čine najbogatiju zbirku umjetnosti i narodnih tradicija u Rumunjskoj i jednu od najvrjednijih u cijeloj Europi. Institucija je "nova, s drevnom poviješću", kako je volio reći onima koji su upoznali njezinu sudbinu: ponovno osnovana 5. veljače 1990., samo šest tjedana nakon pada režima Ceaușescua, ona u stvari nastavlja muzeografsku tradiciju započetu 1906. Godine 1996. Muzej rumunjskog seljaka postao je prvi muzej iz srednje i istočne Europe dobitnik nagrade EMYA — European Museum of the Year, najprestižnijeg odličja europskog muzeološkog sektora, dodijeljenog pod pokroviteljstvom Vijeća Europe. Za kultiviranog europskog putnika, posjet ovom muzeju znači više od prolaska kroz dvorane s eksponatima: znači susret s načinom mišljenja o baštini u kojem rumunjska specifičnost — seljak kao univerzalna figura ljudskog stanja — ulazi u dijalog s velikom pričom europske kulture, od brnkovečke renesanse do avangardi 20. stoljeća i europske muzeologije danas.

Koncept muzeja, kako su ga zamislili njegovi osnivači pod vodstvom slikara Horije Bernee, namjerno odbija klasičnu logiku etnografskog muzeja društva. Ovdje se ne predstavlja "život jednog sela u određenoj epohi", već "tradicionalni čovjek" — izraz koji mu je dala etnografkinja Irina Nicolau, najbliža suradnica Bernee — kao bezvremenska duhovna matrica, sposobna ponuditi suvremenom svijetu referent autentičnosti. Filozof Gabriel Liiceanu primijetio je da muzej predlaže "univerzalnost ljudskog tipa koju predstavlja seljak". Ova eminentno europska vizija — sudjelujući u istoj fascinaciji "umjetnošću naroda" koja je, počevši od 19. stoljeća, dala život velikim etnografskim muzejima kontinenta — nagrađena je 1996. od europske žirija, koji je uočio "izuzetno rijetku imaginativnu kvalitetu" izložbe i uzorni način na koji su zbirke bile zaštićene u mračnim godinama komunističkog režima. Danas muzej također skriva elemente upisane u nematerijalnu svjetsku baštinu: zanat keramike iz Horezua, prisutan u njegovim zbirkama s posudama posebne profinjenosti, upisan je od UNESCO-a na Popis nematerijalne kulturne baštine u prosincu 2012., uz druge rumunjske elemente kao što su doina i obred Călușa. Muzej rumunjskog seljaka je, dakle, ključna točka u kojoj se ruralno sjećanje Rumunjske povezuje s velikim mrežama europske i svjetske baštine.

Povijesni korijeni: od rođenja moderne države do velike obitelji europskih etnografskih muzeja

Geneza muzeja gubi se u zapadnjačkim ambicijama moderne Rumunjske, na sjecištu između nacionalnog afirmiranja i velikih kulturnih modela Europe. Sve počinje 1864., kada knez Alexandru Ioan Cuza — isti reformator koji je, u punom razdoblju konstituiranja europskih nacionalnih država, po uzoru na revolucije iz 1848. — osniva Nacionalni muzej antikviteta, namjerno smješten u obitelj velikih nacionalnih muzeja kontinenta, od Louvrea do bečkih i berlinskih. Jedanaest godina kasnije, 1875., na prijedlog Titua Maiorescua — književnog kritičara obrazovanog u duhu njemačke škole, vođe Junimee i jednog od tvoraca kulturne modernizacije Rumunjske — pri ovom muzeju organizira se "poseban odjel u kojem će se izlagati umjetnička djela tekstilne umjetnosti izrađena u zemlji: odjeća, ćilimi, tkanine, sukna". Eksponati su uglavnom potjecali iz zbirke potpukovnika Dimitrija Pappasoglua, koji je još od 1864. organizirao mali muzej u paviljonu svoje kuće — jednu od prvih privatnih etnografskih zbirki u jugoistočnoj Europi. Ovi rani pokušaji, još lišeni koherentne muzeografske vizije, postat će osnova na kojoj će se izgraditi kasnija institucija.

Trenutak osnivanja dolazi 1906., kada je Kraljevskim dekretom br. 2.777 od 13. srpnja 1906. kralj Karlo I. — pripadajući njemačkoj dinastiji Hohenzollern-Sigmaringen, prvi kralj ujedinjene Rumunjske — osnovao Muzej etnografije, narodne umjetnosti, dekorativne umjetnosti i industrijske umjetnosti. Ideja pripada ministru prosvjete i vjera Mihailu Vlădescuu, a njezino ostvarenje u jednakom mjeri reformatoru Spiruu Haretu. Za direktora je imenovan, od 1. listopada 1906., Alexandru Tzigara-Samurcaș (1872–1952), povjesničar umjetnosti, etnograf i muzeolog, prvi Rumunj s doktoratom iz povijesti umjetnosti. Formacija Tzigare-Samurcașa duboko je europska: nakon studija na Sveučilištu u Münchenu (od 1893.), postaje asistent pri Glavnoj upravi kraljevskih muzeja u Berlinu (1896–1897), a u Parizu, u godinama 1896–1898., profesori su mu ugledni povjesničari umjetnosti André Michel i Müntz — potonji specijalist za zbirke obitelji Medici i za europsku tekstilnu umjetnost. Vraćen u zemlju, postaje tajnik kralja Karla I. i ravnatelj Sveučilišne zaklade Karlo I., desetljećima se zalažući za "pravi nacionalni muzej", kako je retorički izrazio svoje pitanje u slavnom članku: "Jesmo li dostojni nacionalnog muzeja?". Godine 1910. Tzigara-Samurcaș organizira rumunjski odjel na međunarodnoj izložbi narodne umjetnosti u Berlinu — prvo međunarodno izložbeno sudjelovanje rumunjske narodne umjetnosti —, gest koji mladu bukureštansku instituciju smješta u mrežu etnografskih muzeja Europe: Skansena iz Stockholma, otvorenog 1891. od Arthura Hazeliusa kao prvog muzeja na otvorenom kontinenta, narodnih muzeja Njemačke iz Berlina i Münchena, budućeg Musée des Arts et Traditions Populaires iz Pariza (1937., osnovanog od Georgesa Henria Rivièrea). Muzej iz 1906. pripada, dakle, prvoj generaciji europskih etnografskih muzeja, rođenih iz istog nacionalnog romantizma koji je tražio narodne korijene modernog identiteta.

Godine 1912. počinje gradnja novog sjedišta na Šoseaua Kiseleff — "Muzej na Šoseau", kako će ga nazvati Bukureštani — a gradilište, prekinuto ratovima i financijskim poteškoćama, protezat će se 29 godina, do 1941. Tijekom Drugog svjetskog rata, "palača" je bila na korak od toga da postane kasarna za sovjetsku vojsku. Zatim je slijedilo dugo komunističko skretanje: 1948. Tzigara-Samurcaș je uklonjen s položaja direktora, a zbirke su prognane iz svog sjedišta, nakratko skupljene u palači Știrbey na Calea Victoriei — pod nazivom Muzej narodne umjetnosti Socijalističke Republike Rumunjske, pod vodstvom etnografa Tancreda Bănățeanua — da bi potom bile stisnute u skladišta Muzeja sela. Od 1953., zgrada na Kiseleffu ugošćuje uzastopno Muzej Lenjina-Staljina, zatim Muzej komunističke partije, postajući počast kultu osobnosti Nicolaea Ceaușescua; u 60-ima joj se dodaje središnji korpus ureda s proletersko-kulturnim obilježjima, u potpunom neskladu s izvornom arhitekturom. Godine 1978. institucija osnovana 1906. praktički je ukinuta spajanjem s Muzejem sela.

Preporod dolazi s Revolucijom iz prosinca 1989. Dana 5. veljače 1990. — šest tjedana nakon egzekucije Ceaușescua — ministar kulture Andrei Pleșu, na inzistiranje povjesničara umjetnosti Dana Hăulică, imenuje slikara Horiju Berneu (1938–2000), sina sociologa Ernesta Bernee, na položaj direktora ponovno osnovanog muzeja pod nazivom Muzej rumunjskog seljaka. Službeno otvaranje odvija se 1993., drugi dan Uskrsa, s prvom izložbom stalne postave, naslovljenom "Križ"; 1994. otvaraju se dvorane s ikonama, 1996. inaugurira se kat pod nazivom "Trijumf", a 2008. dvorana "Hrana", dovršavajući muzeografsku viziju. No put prema europskom priznanju bio je posut dramatičnim iskušenjima: u lipnju 1990., tijekom "Mineriade", muzej su devastirali rudari dovedeni u Glavni grad, budući zamijenjen sa sjedištem Nacionalne seljačke stranke kršćanskih demokrata — povijesnog nasljednika stranke Iuliua Maniua, zabranjene od komunista. Godine 1996., dvanaest godina od osnivanja i nakon šest godina postojanja u novoj formuli, Muzej rumunjskog seljaka osvaja nagradu EMYA — European Museum of the Year, dodijeljenu pod pokroviteljstvom Vijeća Europe iz Strasbourga, od 64 muzeja sudionika iz 21 zemlje. Odličje, uručeno direktoru Horiju Bernei od strane Njezinog Veličanstva kraljice Fabiole Belgijske — trofej je bila statua "Jaje" ("Ou"), djelo britanskog kipara Henryja Moorea — prvi put je dodijeljeno muzeju iz srednje i istočne Europe, označavajući simbolički povratak Rumunjske u kulturnu obitelj Europe nakon desetljeća izolacije.

Arhitektonsko remek-djelo: "palača zemaljske umjetnosti" i umjetnička baština

Zgrada muzeja sama je po sebi deklaracija načela. Projektirana od arhitekta Nicolaea Ghice-Budeștija (1869–1943), značajne figure rumunjske arhitektonske škole, zamišljena je — prema muzeografskoj viziji Tzigare-Samurcașa — kao "palača zemaljske umjetnosti", raspoređena u obliku samostanskog kompleksa. Neorumunjski stil, s jakim odjecima brnkoveštine, izražava se kroz zidove od crvene cigle, prozore ujedinjene pod arkadama, stupove, balustradu, prozračene elemente i središnji toranj s vidikovcem koji podsjeća na zvonike starih manastira, sve popraćeno bogatim dekorativnim repertoarom cvjetnih i životinjskih motiva. Zgrada, proglašena spomenikom kulture, uzdiže se na mjestu bivše Državne kovnice novca — gdje je funkcionirala do 1912. stari muzej —, na zemljištu opterećenom poviješću: ovdje se nekada nalazio palača kneza Nicolaea Mavroghenija, fanariotskog kneza iz razdoblja otomanske dominacije nad Vlaškom. Ova sukcesija slojeva — otomanska tradicija, njemačka kraljevska težnja, europska modernost — čini zgradu pravim palimpsestom rumunjske povijesti u dijalogu s europskom.

Neorumunjska arhitektura muzeja mora se čitati u širem europskom kontekstu "nacionalnih stilova" s kraja 19. i početka 20. stoljeća: isti impuls koji je njemačke i austrijske arhitekte vodio prema Jugendstilu, Francuze i Belgijance prema Art Nouveauu, Britance prema Arts and Craftsu ili Skandinavce prema nacionalnom romantizmu (osnivač Skansena, Hazelius, bio je suvremenik inicijatora ovog pokreta) odredio je Iona Mincua — obrazovanog na École nationale supérieure des Beaux-Arts u Parizu —, Grigora i Cristofija Cercheza, Petrea Antonescua i Ghice-Budeștija da traže "specifično nacionalni" arhitektonski jezik. Teza koju je formulirao Alexandru Odobescu još 1870. — "proučavaj ostatke, ma koliko mali, umjetničke produkcije prošlosti i učini ih izvorom velike umjetnosti" — temelj je cijele škole. A glavni izvor nadahnuća, brnkoveški stil, sam je po sebi europska sinteza: bizantska, otomanska i renesansna, rođena u Vlaškoj na početku 18. stoljeća, pod vladavinom Constantina Brâncoveanua (1688–1714) — kneza mučenika, kanoniziranog od Rumunjske pravoslavne crkve 1992., čije je razdoblje procvata ostalo referent nacionalnog kulturnog identiteta, u stalnom dijalogu s habsburškim barokom susjedne Transilvanije. Muzej na Kiseleffu je, dakle, ne samo spremnik baštine, već totalno umjetničko djelo u kojem arhitektura, kao i zbirke koje skriva, govori o otpornosti kulture na raskrižju između Otomanskog Carstva, Habsburške Monarhije i ambicija zapadne modernosti.

Baština muzeja broji više od 90.000 predmeta — nijemih svjedoka ruralne civilizacije čije su tehnike, vjerovanja i estetski oblici prešli stoljeća. Zbirka keramike, jedna od najbogatijih u Europi, obuhvaća oko 18.000 predmeta iz gotovo 200 lončarskih centara zemlje, najstariji datira iz 1746. Uz utilitarne posude — lonce, vrčeve, kotliće, kalupe za kolače — nalaze se remek-djela emajlirane keramike iz Horezua, čije su tehničke tradicije upisane 2012. u nematerijalnu baštinu UNESCO-a, posude s orijentalnim utjecajima namijenjene plemićkim obiteljima, djela slavnog centra iz Rădăuțija povezanog s obitelji lončara Colababa (posebno neponovljivi Constantin Colibaba) i predmeti iz nestalog centra Vama Oașului. Neki od prvih posuda ušlih u zbirku potječu upravo s Jubilarne izložbe 40 godina vladavine kralja Karla I., organizirane 1906. u Parku Karol.

Zbirka narodne nošnje broji gotovo 20.000 komada odjeće iz svih rumunjskih pokrajina, počevši od prve polovice 19. stoljeća — odjevni blago koje je privuklo prestižne donacije osoba kao što su kraljica Marija (rođena Marie od Edinburgha, unuka kraljice Viktorije Velike Britanije, jedna od najkarizmatičnijih figura rumunjske dinastije), princeza Sabina Cantacuzino ili Elisa Brătianu. Zbirka je također predstavljena na izložbi "We Wear Culture" na Google Arts and Culture, uz 3.000 godina povijesti svjetske mode. Zbirka unutarnjih tkanina — izrađenih od lana, konoplje, pamuka ili svile — i ona od drva, namještaja i kovačkih proizvoda, s oko 8.000 predmeta (od kojih 130 izrađenih u tesarskoj tehnici, rasprostranjenih po svim etnografskim zonama), nadopunjuju sliku materijalne kulture izvanredne estetske koherentnosti.

Posebnu kategoriju predstavlja religiozna zbirka, s gotovo 4.000 predmeta: ikone na staklu i na drvu, predlošci za ikone, drvoreze, svećeničke odore, liturgijske posude, križevi i raspela. Ikone na staklu — slikane od seljaka za seljake, datiraju od kraja 18. do druge polovice 19. stoljeća — potječu iz slavnih transilvanskih centara Nicule, Maierii Albei Iulii, Făgărașa, Șcheii Brașovului ili Mărginimea Sibiului, područja koja su stoljećima pripadala Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskom Carstvu. Tradicija ikonopisaca iz Nicule uklapa se, inače, u širu obitelj slikanja "na poleđini stakla" (Hinterglasmalerei) rasprostranjenog u srednjoeuropskom prostoru — Bavarskoj, Austriji, Švicarskoj —, međukulturni dijalog koji muzej obilno ilustrira. Među eksponatima s europskom povijesnom rezonancijom nalazi se i metopa s Tropaeum Traiani, spomenika podignutog od cara Trajana u Dobrudži da proslavi osvajanje Dačije — podsjetnik na rimski sloj civilizacije na ovim prostorima.

No piece de résistance izložbe — nadimnuta "kuća u kući" — jest kuća seljaka Antoniea Mogoșa iz sela Ceauru, županija Gorj, izgrađena između 1875. i 1879. i dovedena u Bukurešt još 1909. od Tzigare-Samurcașa. Mogoș je bio samouki drvorezac i crkveni pjevač čiji je narodni genij otkriven kasno; njegova kuća, podignuta i ukrašena skulpturama izrađenima vlastitim rukama u neobičnom stilu, od početka je predstavljena na nenaturalistički način, predmeti izloženi fragmentarno, sugerirajući dodatke gospodarstva. Godine 1936. Konrad Hahm, ravnatelj Muzeja iz Berlina, učinio je nezaboravnu paralelu između načina izlaganja kuće i slavnog Pergamonskog žrtvenika Zeusa. Nakon što ju je komunistički režim premjestio na otvoreno u Muzej sela, kuća Mogoșa vratila se u Muzej rumunjskog seljaka 2002., ponovno zauzimajući izvornu postav.

Druga bitna dimenzija baštine jest misija spašavanja drvenih crkava. Pod impulsum Horije Bernee, muzej je nakon 1990. nabavio šest drvenih crkava iz županija Arada i Hunedoare: dvije su dovedene u Bukurešt — ona iz Bejana, spomenik kulture s kraja 18. stoljeća s hramom svetog Nikole, premještena u unutarnje dvorište muzeja 1992. i posvećena 1993., drugi dan Uskrsa, i ona iz Mintije, izložena unutra —, a četiri su očuvane in situ (na Lunca Moților, Groșii Noi, Julița i Troaș). Ova misija spašavanja uklapa se u europsku tradiciju očuvanja vjerske baštine u drvu — od norveških stupnih crkava (stavekirker), upisanih u baštinu UNESCO-a, do drvenih crkava Maramureša, i same upisane u svjetsku baštinu 1999. —, bukureštanski muzej nudeći posljednje utočište spomenicima na korak od urušavanja. U dvorištu muzeja, posjetitelj susreće i križeve posvećene ženi — svetoj Teodori, svetoj Paraskevi, Djevici Mariji —, kao i monumentalno drveno vreteno, "Vreteno s Turčalicom", visoko oko četiri metra, simbolički predmet ženskog kućnog rada.

Legende, osobnosti i prekretnice

Povijest muzeja ispunjena je osobnostima čije su sudbine isprepletene sa sudbinom institucije. Alexandru Tzigara-Samurcaș ostaje zaštitna figura: aristokrat aromunskog podrijetla, član društva Junimea, prijatelj Maiorescua, obrazovan u Münchenu, Berlinu i Parizu, tajnik kralja Karla I., bio je stvarni osnivač muzeja i ostao direktor do 1948., kada ga je komunistički režim uklonio. Njegova djelatnost kolekcionara, organizatora međunarodnih izložbi i teoretičara narodne umjetnosti utjecala je na "sve što je ovaj muzej značio u povijesti rumunjske kulture". Nakon njegove smrti, 1952., sjećanje na instituciju čuvano je u sjeni, zbirke raspršene, do preporoda 1990.

Horia Bernea (1938–2000) je, uz Tzigaru, drugi veliki osnivač. Slikar međunarodnog ugleda — s izložbama u Parizu, Londonu, Edinburghu, Glasgowu, Budimpešti i Haagu, nagrađen na Pariškom bienalu 1971. — Bernea je bio duhovni arhitekt ponovno osnovanog muzeja, direktor između 1990. i 2000. Bio je konzultiran oko naziva institucije, a izbor "Muzej rumunjskog seljaka" — ime koje je mnoge zbunilo na početku, u epohi kada je riječ "seljak" još nosila pejorativne konotacije — pokazalo se genijalnim. Bernea je stvorio autorsku muzeografiju, u kojoj predmeti nisu "izloženi", već "stavljeni na scenu", u vizualnom diskursu koji spaja antropologiju sa suvremenom umjetnošću; on je taj koji je otkrio, 1991., drvenu crkvu iz Bejana na korak od urušavanja i pokrenuo njezino spašavanje. Umro je u Parizu, u prosincu 2000., a tijelo mu je dovedeno u zemlju i pokopano u Crkvi Mavrogheni, u neposrednoj blizini muzeja, na pogrebu su sudjelovali hijerarhsi Rumunjske pravoslavne crkve na čelu s patrijarhom Teoctistom. Danas mu kino muzeja nosi ime — Studio Horia Bernea.

Među bliskim suradnicima Bernee nalaze se etnografkinja Irina Nicolau, čije su bilješke sačuvale sjećanje na "osnivanje" muzeja, i filozof Andrei Pleșu, čiji je osnivački akt od 5. veljače 1990. omogućio preporod. Povjesničar Dan Hăulică bio je taj koji je inzistirao preporučiti Berneu. Nakon njegove smrti, institucijom je upravljao, između 2001. i 2005., povjesničar Dinu C. Giurescu, a u razdoblju tranzicije gradilišta obnove, između 2016. i 2019., umjetnica Lila Passima; od 2019./2020., sudbine muzeja povjerene su ravnatelju Virgilu Ștefanu Nițulescuu, stručnjaku za nematerijalnu baštinu, koji je koordinirao povratak institucije u život nakon desetljeća gradilišta.

Prekretnice muzeja preklapaju se s onima rumunjske povijesti same. Komunističko razdoblje — kada je zgrada ugošćavala Muzej Lenjina-Staljina i zatim Muzej partije, postajući hram kulta Ceaușescuve osobnosti — ostavilo je fizičke tragove vidljive i danas: u podrumu muzeja još uvijek postoji dvorana s ironičnom izložbom artefakata iz bivše epohe, podsjetnik na apsurd totalitarizma. Mineriada iz lipnja 1990., kada je institucija devastirana budući zamijenjena sa sjedištem Nacionalne seljačke stranke, ostaje nezacijeljena rana postkomunističke tranzicije. A 1996., u Strasbourgu, kraljica Fabiola Belgijska uručila je Horiju Bernei trofej "Jaje" Henryja Moorea — prvu nagradu EMYA ikad dodijeljenu muzeju s istoka Europe, samo šest godina nakon postojanja nove institucije, na ceremoniji koja je simbolizirala reintegraciju Rumunjske u koncert kulture kontinenta. Godine 2006., povodom stote obljetnice, muzej je primio Red "Kulturna zasluga" u stupnju velikog časnika; 2007. stekao je status muzeja od nacionalne važnosti; 2025. proslavio je 35 godina od ponovnog osnivanja, a 2026. obilježava 120 godina od osnivanja 1906. i 30 godina od europske posvete.

Praktični vodič za posjet i iskustvo današnjeg turista

Muzej rumunjskog seljaka (Muzeul Național al Țăranului Român) nalazi se na Šoseaua Kiseleff br. 3, Sektor 1, Bukurešt, nasuprot Piațe Victoriei — stalna postav —, a za privremene izložbe, Klub seljaka, kino i sajmove, sekundarna adresa je Ulica Monetăriei br. 3. Najudobniji način pristupa je podzemna željeznica, stanica Piața Victoriei (linije M1 i M2), nakon čega slijedi šetnja od nekoliko minuta; autobusi 205, 381 i 783 zaustavljaju se u blizini. Radno vrijeme je od srijede do nedjelje, između 10:00 i 18:00, posljednji ulaz dopušten je u 17:00; muzej je zatvoren ponedjeljkom i utorkom. Cijene ulaza su skromne za europske standarde: 20 leja za odrasle, 10 leja za umirovljenike, a učenici, studenti, posjednici kartice Euro 26 mlađi od 30 godina i osobe s invaliditetom ostvaruju 75% popusta, plaćajući 5 leja. Osobne fotografije su dopuštene, a za profesionalno snimanje postoje dodatne naknade.

Nakon gotovo desetljeća radova konsolidacije i obnove (2016–2025), muzej je ponovno otvorio svoja vrata u etapama: u travnju 2025., prizemlje, s izložbom "Kršćanski zakon" — niz dvorana posvećenih religioznoj seljačkoj kulturi (Ljepota križa, Post, Prikupljanje, Mošti, Prozori, Vrijeme, Križ–Stablo života, Moć križa, Ikone i Škola sela) —, a 2026., s obljetnicom 120 godina povijesti, cijeli kat, s izložbom "Red života", koja nastavlja nit muzeografije Horije Bernee kroz dvorane Trijumf, Odjeća, Rad — vatra, Rad — voda i vjetar, Zajedno, Manjine (ugosteći izložbu "Huculi"), Stanovanje, Tipologije (s "Puhački glazbeni instrumenti"), Kuća-u-kući i Hrana koja nas veže. Za potpuni posjet — prizemlje, kat, Kuća Mogoș, drvena crkva iz Bejana i dvorište s križevima — dobro je rezervirati između dva i tri sata. Izložbeni prostori na Ulici Monetăriei ugošćuju privremene izložbe, a kino muzeja — Studio Horia Bernea i Vrt kina, s kapacitetom od oko 300 mjesta — jedno je od najcjenjenijih prostora za autorski film u glavnom gradu, predstavljajući europske produkcije i antropološke dokumentarce. Klub seljaka, kafić-restoran u kompleksu, gdje tradicionalnu rumunjsku kuhinju priprema tim restorana La Mama, nudi dobrodošao predah: kavu ili ručak s čorbom, sarmama i mamaligom, pod pogledom arkadnih prozora palače. Tijekom godine, dvorište muzeja postaje pozornica za tradicionalne sajmove velikog uspjeha — Sajam Mărțișora krajem veljače, Sajam ikona u rujnu ili Božićni sajam —, prigode na koje narodni majstori dolaze prodavati svoje tvorevine, a atmosfera postaje ona jednog sela u blagdanu. Muzejska trgovina, s publikacijama Izdavačke kuće MARTOR — nakladnikom institucije, koji od 1996. objavljuje i godišnjak antropologije MARTOR —, nudi kataloge, knjige i rukotvorine.

Za europskog putnika, muzej se prirodno uklapa u kulturni itinerar Bukurešta uz Nacionalni muzej sela "Dimitrie Gusti" iz Herăstrăua, uz Nacionalni muzej geologije na Kiseleffu ili uz Muzej Antipa, smješten nasuprot. Virtualni obilazak dostupan na 360.muzeultaranuluiroman.ro i prisutnost institucije na Google Arts and Culture omogućuju istraživanje zbirki i na daljinu, a događanja kao što je Noć muzeja dovode publiku u izravan kontakt s eksponatima. Kontakt telefon je 021.317.96.61, a službena stranica, muzeultaranuluiroman.ro, uvijek je ažurna.

Ono što ostaje, na kraju posjeta, jest dubok dojam institucije koja je znala proći kroz stoljeća ne gubeći dušu: palača narodne umjetnosti izgrađena od njemačkog kralja na temeljima otomanske kovnice novca, zamišljena od povjesničara umjetnosti obrazovanog u Münchenu, Berlinu i Parizu, oživljena od slikara s europskom vokacijom šest tjedana nakon pada jednog diktatora, posvećena od žirija Vijeća Europe kao najbolji muzej 1996. i ponovno otvorena, nakon desetljeća obnove, točno 120 godina od osnivanja. Muzej rumunjskog seljaka pokazuje, u svakoj dvorani, da rumunjski seljak — sa svojom nošnjom, svojom keramikom upisanom u baštinu UNESCO-a, svojim ikonama na staklu srodnima srednjoeuropskoj tradiciji, svojim drvenim crkvama srodnima skandinavskima — nije periferija Europe, već bitan glas Europe, očuvan živ u spomeniku arhitekture koji je i sam umjetničko djelo.