Samostan Hurezi (Horezu)

Uvod koji fascinira i univerzalna vrijednost

U srcu Oltenije, ondje gdje se planine Căpățânii uzdižu prema nebu i gdje mir tihe prostrane doline remeti samo pjev sovica — tih noćnih ptica čiji je krik dao ime ovom mjestu — uzdiže se jedno od najsjajnijih ostvarenja europske umjetnosti s kraja 17. stoljeća: Samostan Hurezi, poznat i kao Samostan Horezu. Smješten u selu Romanii de Jos, samo nekoliko kilometara sjeverno od grada Horezua i oko pedeset kilometara zapadno od Râmnicu Vâlcea, na nacionalnoj cesti DN 67 koja povezuje Râmnicu Vâlceu s Târgu Jiuom, ovo zdanje predstavlja ne samo najznačajnije ostvarenje vladara mučenika Constantina Brâncoveanua, već i jedinstveni spomenik u svjetskoj kulturnoj baštini, upisan 1993. godine na prestižni UNESCO-ov Popis svjetske baštine.

Za europskog putnika koji prvi put kroči kroz masivna drvena vrata, okovana željezom i očuvana u svom izvornom obliku iz 17. stoljeća, iskustvo je preplavljujuće. Pred očima se odvija arhitektonski ansambl izuzetne koherentnosti i elegancije, koji spaja tisućljetnu bizantsku tradiciju s profinjenosti talijanske renesanse i dekorativnom bujnošću baroka, u sintezi koju su povjesničari umjetnosti s pravom nazvali "vlaškom renesansom" ili "rumunjskom renesansom". UNESCO, upisom ovog spomenika 1993. godine, službeno je priznao ono što su putnici i europski učenjaci znali stoljećima: Samostan Hurezi je remek-djelo ljudskog stvaralaštva, izvanredan po čistoći i ravnoteži svoje arhitekture, po bogatstvu isklesanih detalja, po obradi religioznih kompozicija, po votivnim portretima i po djelima dekorativnog slikarstva.

Univerzalna vrijednost ovog mjesta, međutim, ne svodi se samo na njegovu umjetničku dimenziju. Samostan Hurezi je živi svjedok epohe u kojoj je jugoistočna Europa bila teren sukoba velikih imperija — Otomanskog, Habsburškog i Ruskog — i u kojoj je vlaški vladar, Constantin Brâncoveanu, zahvaljujući diplomaciji i kulturi, uspio pretvoriti vazalnu provinciju u duhovno i umjetničko središte europskog dosega. Ovdje je rođen brâncoveneski stil, jedini uistinu originalni umjetnički stil Rumunjske, koji je utjecao na arhitekturu, slikarstvo i kiparstvo u cijeloj Vlaškoj sve do nakon 1800. godine. Ovdje je djelovala škola slikarstva koja je polarizirala sve kreativne snage epohe, škola kopista koja je proizvela izuzetne rukopise i jedinstvena humanistička knjižnica u jugoistočnoj Europi početkom 18. stoljeća — knjižnica koja je čuvala djela tiskana u Baselu i Parizu, grčko-latinska izdanja iz vremena Luja XIV., i rukopise koji su povezivali bizantsku tradiciju s velikim humanističkim strujanjima zapadne Europe.

Povijesni korijeni i velike europske veze

Da bismo u potpunosti shvatili veličinu Samostana Hurezi, moramo prodrijeti u povijesni kontekst Europe s prijelaza 17. i 18. stoljeća, razdoblje obilježeno dubokim političkim, vjerskim i kulturnim preobražajima. U to je doba Vlaška — kršćansko pravoslavno kneževstvo pod suzerentitetom Otomanskog Carstva — vodio Constantin Brâncoveanu, jedan od najsposobnijih diplomata svoje epohe. Njegova vladavina, koja se protezala između 1688. i 1714., predstavljala je epohu slave i kulturnog procvata bez presedana u povijesti Rumunja, usporedivu s zlatnim dobom talijanske renesanse ili elizabetanskom epohom u Engleskoj.

Constantin Brâncoveanu bio je čovjek svijeta, odgojen u duhu europskog humanizma od strane stolnika Constantina Cantacuzina, jednog od najvećih učenjaka tog vremena, pripadnika obitelji s korijenima u bizantskoj carskoj dinastiji Kantakuzena. Preko svoje majke, Stanke, kćeri postelnika Constantina Cantacuzina, mladi knez bio je u srodstvu s bizantskim carevima, a svojim obrazovanjem, s velikim europskim dvorovima. Njegova prepiska, djelomično očuvana, otkriva diplomatske odnose s carevima iz Beča (Habsburzima), s ruskim carem, s francuskim kraljem (Lujem XIV.), s kraljem Poljske, s Mletačkom Republikom, s vrhovnim poglavarom iz Rima, s pravoslavnim patrijaršijama iz Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema, s grčkim učenjacima i s veleposlanicima velikih sila (engleskim, nizozemskim, habsburškim i mletačkim) akreditiranim u Carigradu.

Strateški smještena na granici između Otomanskog Carstva i zapadnog kršćanskog svijeta, Vlaška je igrala ključnu ulogu u europskoj politici. Brâncoveanu je vodio izvanredno uravnoteženu politiku između Porte, koja je od njega tražila danak i podložnost, i kršćanskih sila — osobito Habsburške Monarhije, koja je upravo povratila Ugarsku i Transilvaniju od Osmanlija, i carske Rusije, u ekspanziji prema Crnom moru. Ova suptilna diplomacija, temeljena na proširenoj mreži agenata i kurira, pretvorila je Brâncoveanua u majstora vanjske politike, nazvanog "knezom zlata" (altın bey) zbog golemih suma koje je nudio otomanskim dužnosnicima kako bi osigurao prijestolje.

Mjesto odabrano za zadužbinu bilo je imanje obitelji Brâncoveanu, kupljeno od Constantina 1685., tri godine prije stupanja na prijestolje, u vrijeme kad je obnašao dužnost velikog spahije. Tamo je već postojao skit s hramom svetog Ivana Krstitelja, pod skrbi igumana Ivana. U drugoj godini svoje vladavine, 1690., Brâncoveanu je položio temelj novom samostanu, kako glasi osnivačka povelja: "U drugoj godini naše vladavine, postavismo temelj i počesmo zidati samostan...". Radovi su se odvijali između 1690. i 1697., pod nadzorom rođaka osnivača: najprije Pârvu Cantacuzino, veliki stolnik i istodobno arhitekt i slikar crkava, kojemu je, nakon smrti 1691., naslijedio Cernica Știrbei, bivši veliki oružnik.

Majstori koji su stvorili ovo remek-djelo — Manea, predstojnik zidara, Istrate drvodjelac i Vucasin Caragea kamenorezac — besmrtni su slikom u predvorju velike crkve, dokaz zahvalnosti osnivača prema njihovoj umjetnosti. Oni su bili potaknuti univerzalističkim duhom Brâncoveanua i njegovom željom da stvori "vladarsku lavru" koja bi konkurirala velikim samostanima kršćanskog Istoka — s Gora Athos, s planinom Sinaj, sa samostanima iz Carigrada i Jeruzalema.

Milosrđe Brâncoveanua nije poznavalo granice. Njegov novac i darovi prelijevali su se na sve patrijaršije i pravoslavne samostane Istoka. Na Gori Athos pružio je financijsku pomoć devet od dvadeset athoskih samostana, među kojima i Velikoj Lavri. Gradio je ili obnavljao crkve na planini Sinaj (sveta Katarina, 1700.), u Carigradu (sveti Nikola u četvrti Galata, Panaghia, 1697.; Panaghia Camariotissa na otoku Halki), na otoku Proti (Preobraženje, 1703.), u Trabzonu (samostan Sumela), u Gruziji, u Epiru, u Libanonu. Ova mecenska djelatnost svrstava Brâncoveanua u red velikih kršćanskih zadužbinara istočne Europe, uz moskovske careve ili poljske kraljeve, braneći pravoslavlje pred otomanskim pritiscima, ali i katoličkim unijatstvom i reformiranim protestantizmom iz Transilvanije.

Ono što Samostan Hurezi čini uistinu europskim spomenikom jest upravo ova kulturna sinteza koju utjelovljuje. Brâncoveneski stil, rođen ovdje, most je između Zapada i Istoka. Njegova arhitektura kombinira načela uređivanja talijanske renesanse — proporcionalnost, jasnu geometriju, simetriju — s tipičnim velikim athoskim samostanima i s mletačkim i otomanskim utjecajima. Najjači utjecaj koji obogaćuje post-bizantsku tradiciju tog doba vrši takozvana Talijansko-kretska škola, razvijena na Kreti za vrijeme mletačke vlasti, koja je u pravoslavnu umjetnost donijela elemente kasne renesanse i zapadnog baroka.

Predvorje velike crkve, s deset stupova od isklesanog kamena i kapitelima nadahnutim renesansnim stilom, podsjeća na lođe mletačkih palača uz Canal Grande — na Ca' d'Oro ili na palače uz obalu lagune — dok dekoracija s trolobanim arkadama i isprepletenim biljnim motivima otkriva otomanske i perzijske utjecaje. Zidno slikarstvo, izvedeno između 1692. i 1694. od strane grčkog majstora Konstantinosa — osnivača slavne hurezijske slikarske škole — uz Ivana, Andreja, Stana, Neagoea i Joakima, predstavlja jedinstvenu fuziju bizantske ikonografske tradicije i estetikom talijanske renesanse, s likovima odjevenim u odjeću nadahnutu kretanskom umjetnošću, obogaćenu biljnim ornamentima zapadnog baroknog utjecaja.

Ova hurezijska slikarska škola polarizirala je u jednom trenutku sve lokalne kreativne snage, dajući život struji i umjetničkoj zajednici u okviru koje se kristalizirao brâncoveneski stil. Odavde su majstori obrazovani u Hureziju otišli slikati samostane Polovragi, Mamu, Surpatele, Cozia, Govora, kao i skitove Feldelșoiu i Sărăcinești, šireći po cijeloj Olteniji i Vlaškoj umjetnički jezik rođen u ovoj podkarpatskoj dolini.

Knjižnica samostana, sakupljena od osnivača i učenjaka koji su u njoj živjeli, bila je početkom 18. stoljeća jedna od najbogatijih i najvrjednijih u jugoistočnoj Europi. Sadržavala je klasična djela antike — Homerovu Odiseju (tiskanu u Baselu 1541.), Euripidove tragedije (Basel, 1551), Justinijanove Novellae dodane njegovu Kodeksu (Pariz, 1568.) —, djela bizantskih povjesničara (Ana Komnena, Laonik Halkokondil, Ivan Zonaras, Konstantin Manases), grčko-latinska izdanja iz zbirke Du Cangea tiskana pod Lujem XIV., kao i 38 rukopisa i 393 tiskane knjige na različitim jezicima, koje je 1885. podigao učenjak Gr. A. Tocilescu za Nacionalni muzej. Među njima su se nalazili i slavni Brâncoveanuovi kalendari iz godina 1693., 1695., 1701. i 1703., kao i lijep pomjanik. Natpis iz 1708., smješten iznad vrata knjižnične zgrade, glasi: "Knjižnica željene duhovne hrane, ova kuća knjiga poziva na mudru obilnost". Ova knjižnica bila je jedinstvena u jugoistočnoj Europi početkom 18. stoljeća, pravo humanističko središte koje je povezivalo bizantsku tradiciju s velikim intelektualnim strujanjima zapadne Europe.

Ne u najmanju ruku, treba spomenuti izravni zapadni umjetnički doprinos: portret Brâncoveanua koji je izradio Mlečanin Alessandro dalla Via, aktivan u Veneciji, predstavlja vladara u pozi tipičnoj monarhâ ranog baroka, s orijentalnim elementima u odjeći — dokaz interesa koji su europski dvorovi pokazivali prema ovom vlaškom knezu. Uostalom, Brâncoveanu je imao veze s brojnim europskim umjetnicima i intelektualcima, a na njegovu dvoru u Bukureštu i u Hureziju djelovali su majstori dovedeni iz Italije, Grčke i Vlaških zemalja.

Arhitektonsko remek-djelo i umjetnička baština

Monahski kompleks u Hureziju prostire se na površini od otprilike tri hektara i predstavlja najprostraniji ansambl srednjovjekovne arhitekture očuvan u Vlaškoj, jedinstven ne samo u rumunjskoj arhitekturi, već i u onoj jugoistočne Europe. Ansambl obuhvaća više sastavnica, svaka izuzetne umjetničke vrijednosti, raspoređenih u jedinstvenoj arhitektonskoj koncepciji koja gotovo tvori križ — velika crkva u središtu, a ostala bogomoljna mjesta na četiri strane.

Velika crkva, s hramom svetih careva Konstantina i Helene — slavi se 21. svibnja, izbor hrama usko vezan uz ime osnivača —, izgrađena je između 1690. i 1693. na trolisnom tlocrtu, razvijajući model Episkopske crkve iz Curtea de Argeș u smjeru vitkijih oblika. Posveta se dogodila 8. rujna 1693., u nazočnosti mitropolita Teodosija. Crkva je duga 32 metra i visoka 14 metara, s dvije visoke poligonalne kule — jedna na naosu i jedna na predvorju. Specifičan i jedinstven element čini otvoreno predvorje, poduprto na deset kratkih kamenih stupova, s korintskim kapitelima nadahnutim renesansnim stilom, povezanih arkadama vezanim drvenim užadima. Iznad arkada nalazi se svod sastavljen od tri sferne kalote, a iznad ulaza uzdiže se zvonik, koji skriva četiri povijesna zvona, težine između 300 i 1000 kilograma, tri od njih noseći urezano ime vojvode.

Pročelja crkve ukrašena su preklapajućim okvirima, razdvojenim bogatim pojasom, i prozorima ukrašenim motivom pletene užadi. Okvir ulaznih vrata izrađen je od isklesanog mramora, a natpis sadrži grb Vlaške i onaj obitelji Cantacuzino. Unutrašnjost crkve skriva vrijedan ansambl zidnog slikarstva izvedenog između 1692. i 1694., smatran jednim od najvažnijih ensemblea post-bizantske freske u jugoistočnoj Europi. Slikarstvo obuhvaća scene iz Starog i Novog zavjeta, ekumenske sabore, svece i, osobito značajno, votivne slike koje predstavljaju osnivača Constantina Brâncoveanua i cijelu njegovu obitelj — na istočnom zidu trijema, bojare Brâncovene na zapadnom zidu desno, a bojare Cantacuzine na zapadnom zidu lijevo. Jedinstvena galerija ovih votivnih portreta predstavlja ljude širokog političkog horizonta i učenjake, od Șerbana Vojvode i Constantina Cantacuzina Stolnika, do Constantina Brâncoveanua i njegovih učenjaka sinova.

U unutrašnjosti crkve nalazi se neprocjenjivi ikonostas isklesan od lipovog drva i pozlaćen, komad neprocjenjive vrijednosti zahvaljujući činjenici da su očuvane izvorne ikone iz vremena osnivača. Monumentalna ikonosna pregrada, izrađena 1694., dar je gospođe Marije Brâncoveanu, supruge vladara. Uz ikonostas, ističe se vladarsko prijestolje (tron) lijepo isklesano u drvu, noseći grb Cantacuzina, klupe i bogati polikandiljon, sve iz vremena osnivača. Srebrne svijećnjake — od kojih je jedan donesen iz Venecije, a drugi iz Beča — također su darovi gospođe Marije, svaki krak noseći po jedno nojevo jaje. U crkvi se nalazi i srebrna kutijica izrađena od srebra i dragog kamenja s moćima svetaca — svetog Pantelejmona, svetog apostola Andrije, svetog Prokopija, svete Merunije — koje je donio sam vladar ili Filip Đakon.

Crkva je trebala postati grobnica obitelji Brâncoveanu i njenog roda. U predvorju se nalazi impresivni grob, izrađen od mramora i prekriven isklesanom pločom, pripremljen za vladara osnivača, ali koji nikada nije ispunio svoju svrhu — Brâncoveanu je tajno pokopan u Crkvi svetog Jurja u Bukureštu (a dio njegovih moćiju donesen je u Hurezi 2014., povodom 300. obljetnice mučeništva). Prvi stareš samostana, arhimandrit Ivan, pokopan je u glavnoj crkvi.

Bolnica (crkva bolnice), zadužbina gospođe Marije iz 1696. i dovršena 1699., oslikali su rumunjski majstori Preda Nikola i Ianache. Ima jednostavan pravokutni tlocrt, s poligonalnom apsidom oltara i poligonalnom kulom na kubičnoj bazi. Na zapadnoj strani otvoreno je predvorje poduprto kamenim stupovima, a fresko-slikarstvo, izvedeno od Prede i Marina 1696.-1697., očuvano je u optimalnim uvjetima. Iz ikonografske teme ne nedostaju sveti carevi Konstantin i njegova majka Helena, kao i prikazi obitelji Brâncoveanu.

Skitsvetih apostola, smješten oko 50 metara sjeverno od velike crkve, zadužbina je velikog stareša Ivana Arhimandrita iz 1698. i oslikali su ga Josif i Ivan 1700. Skit svetog Stjepana, podignut 1703. po imenu najstarijeg sina vladara, oslikali su Ianache, Istrate i Harinte. Paraklis, smješten na sredini zapadne strane i podignut 1697., smatra se jednim od najreprezentativnijih spomenika brâncoveneske epohe, s izvanrednim fresko-slikarstvom koje su izveli majstori Preda i Marin.

Posebna arhitektonska draguljnost, jedinstvena u svim rumunjskim samostanima, jest Dionisijev vidikovac Bălăcescu, podignut između 1725. i 1753. od strane igumana Dionisija Bălăcescua, sposobnog stareša i pravog zadužbinara, ljubitelja umjetnosti. Izradio ga je kamenorezac Josif, vidikovac je smješten na zapadnoj strani ćelija, prema južnom kraju, i ukrašen je stupovima i balustradama isklesanim u kamenu, bogato ornamentiranim biljnim motivima — prava čipka u kamenu, u koju su ugrađeni heraldički znakovi. Riješen volumetrijski i kiparski u baroknom duhu, vidikovac je postao model koji ilustrira umjetnost i arhitekturu post-brâncoveneskog razdoblja.

U bivšim vladarskim kućama — smještenim na južnoj strani, na katu, sastavljenim od lijepo svodovitih dvorana sfernih kalota na dugim arkadama, poduprtim monumentalnim kamenim stupovima s isklesanim kapitelima i bazama — danas je izložena izuzetna muzejska zbirka. Biskupski muzej Samostana Hurezi, uređen u tri dvorane, ugošćuje stare ikone slikane na drvu, rijetke knjige, srebrne svijećnjake, liturgijske tkanine, vezove i druge kultne predmete, većinom iz 16.-19. stoljeća. Među izuzetnim komadima ističe se epitrahil izrađen u hurezijskoj radionici veza, ukrašen sa šest registara koji prikazuju Deisis i Bogorodicu na prijestolju, apostole Petra i Pavla uz svete careve Konstantina i Helenu, hijerarhe Crkve, četvoricu evanđelista i ratničke svece, kao i Constantina Brâncoveanua s sinovima Konstantinom i Stjepanom i gospođu Mariju s sinovima Radom i Matejom — raskošno djelo, bogato ukrašeno biljnim i cvjetnim motivima, izrađeno pozlaćenim srebrnim koncem i biserjem.

Legende, osobnosti i prekretnice

Priča o Samostanu Hurezi neraskidivo je vezana uz tragičnu sudbinu njegovog osnivača, Constantina Brâncoveanua, čiji su život i smrt duboko obilježili europsku svijest kršćanskog Istoka. Prema lokalnoj predaji, ime "Hurezi" potječe od huhureza — noćnih ptica s osobito šarenim perjem — koje su pjevale u noćima kad su majstori koje je Brâncoveanu platio radili na podizanju samostana. Kaže se da su, zbog budnosti Turaka, graditelji morali raditi više noću, kad su se čuli samo krikovi tih ptica, a mir mjesta remetio se samo njihovim pjevom.

Natpis iznad vrata velike crkve, djelomično očuvan, izražava svetu želju osnivača, posuđujući riječi Psalmista: "Neću ući u šator kuće svoje, neću se popeti na ležaj postelje za odmor, neću dati sna očima svojim i drijemanja vjeđama svojim i počinka sljepoočnicama svojim, dok ne nađem mjesto Gospodinu i šator Bogu Jakovljevu". Ova molitva, izgovorena od vladara koji je znao da mu je sudbina nesigurna pred otomanskim sumnjama, dobiva proročku dimenziju.

Drama Brâncoveanuova života odigrala se u Carigradu, prijestolnici Otomanskog Carstva. U travnju 1714., uoči blagdana Uskrsa — trenutka s jakim simboličkim naboja — vladar je svrgnut (maziljen) i odveden u Carigrad zajedno s cijelom obitelji i svojim vjernim savjetnikom, Ianacheom Văcărescuom. Tamo je podvrgnut istrazi, mučenju i poniženju, optužen za tajne veze s neprijateljima Porte — s Habsburzima iz Beča, s carskom Rusijom, s Poljskom i s Venecijom — za prepisku s Bečom i Moskvom kojoj bi pružao informacije o Osmanlijama, za kupnju imanja i gradnju palača u inozemstvu, za polaganje novca u banke u Beču i Veneciji, pa čak i za kovanje novca s njegovim likom.

15. kolovoza 1714., na dan kad je navršio 60 godina — i koji se podudarao s blagdanom Usnuća Bogorodice, zaštitnice njegove zadužbine u Hureziju — Constantin Brâncoveanu pogubljen je odrubljivanjem u Carigradu, zajedno s četvoricom svojih sinova: Konstantinom (20 godina), Stjepanom (18 godina), Radom (11 godina) i Matejom (3 godine), kao i sa savjetnikom Ianacheom Văcărescuom. Prije pogubljenja, ponuđena im je milost ako prihvate preći na islam — ponudu koju su s dostojanstvom odbili, ostajući čvrsti u pravoslavnoj vjeri. Njihova tijela bačena su u more, a nekoliko vjernih ribara uspjelo je izvući tijelo vladara, koje je tajno pokopano u njegovoj zadužbini na otoku Halki.

Ovo mučeništvo pretvorilo je obitelj Brâncoveanu u simbol otpora kršćanstva pred otomanskim ugnjetavanjem, a uspomena na njega ostala je živa u europskoj svijesti pravoslavnog Istoka. U lipnju 1992. Rumunjska pravoslavna Crkva kanonizirala je Constantina Brâncoveanua i četvoricu njegovih sinova, zajedno sa savjetnikom Ianacheom, utvrdivši 16. kolovoza kao dan proslave u Pravoslavnom kalendaru. 2014., povodom 300. obljetnice mučeništva u Carigradu, dio moćiju vladara donesen je u Samostan Hurezi, označivši time njegov duhovni povratak zadužbini koju je toliko volio.

Nakon smrti osnivača, samostan je doživio burna razdoblja. Tijekom austrijsko-turskog rata 1716.-1718., zatim nakon potresa 1738. i osobito tijekom rusko-turskog rata 1787.-1789., kad su Vlaške kneževine pretvorene u bojno polje, ansambl u Hureziju zauzele su otomanske trupe koje su crkvu, bolnicu i ostale skitove pretvorile u zatvor i konjušnicu. Izvorne freske pocrnile su od dima vatri koje su vojnici palili, zahtijevajući kasnije mukotrpne restauracije.

Nakon 1827., kad je veliki ban Grigore Brâncoveanu, praunuk vladara, poduzeo potrebne popravke, i nakon proširenja koje je izveo stareš Hrisant između 1829. i 1854., samostan je restauriran 1907.-1912. i ponovno 1954.-1964. Velika restauracija dogodila se između 1960. i 1978., kad su bivše vladarske kuće pretvorene u muzej. 1872. samostan je prešao s muške monaške zajednice na žensku, ostajući i danas aktivno žensko monaško naselje, brižno čuvano od zajednice časnih sestara.

Značajna osobnost bio je iguman Dionisije Bălăcescu (1753.), kojemu se pripisuje Vidikovac koji nosi njegovo ime — jedinstvena građevina u rumunjskoj monaškoj arhitekturi, blistav primjer barokne umjetnosti u kamenu. Još jedan nezaboravan stareš bio je arhimandrit Ivan, prvi iguman samostana, koji je imao izravno sudjelovanje u gradnji ansambla i koji je zadužio Skit svetih apostola.

Praktični vodič za posjet i iskustvo današnjeg turista

Samostan Hurezi danas je aktivno monaško naselje, ženska zajednica, otvoreno posjetiteljima iz cijelog svijeta. Za europskog putnika koji želi otkriti ovaj spomenik svjetske baštine, iskustvo počinje već na nacionalnoj cesti DN 67, koja povezuje Râmnicu Vâlceu s Târgu Jiuom. Na izlasku iz grada Horezua — poznatog u cijelom svijetu po svojoj keramičkoj tradiciji, također uvrštenoj u UNESCO-ovu nematerijalnu baštinu — putokazi vode prema selu Romanii de Jos i prema Ulici Samostana. Pristup je olakšan za svako osobno vozilo, a parkiranje je dostupno u zoni pristupa, iako vikendom, blagdanima i u turističkoj sezoni može postati gužva.

Ulaz u dvorište samostana je besplatan, a dobrovoljni prilozi su dobrodošli i doprinose održavanju kompleksa. Naplaćuje se mala naknada za fotografiranje u unutrašnjosti (otprilike 5 leja). Program posjeta obično je svakodnevno između 8:00-20:00 ljeti i 9:00-17:00 zimi, a program muzeja — smještenog u bivšim vladarskim kućama na južnoj strani, na katu — okvirno je između 09:00 i 19:00, preporučljivo je provjeriti po dolasku. Za dodatne informacije, možete kontaktirati samostan na telefon 0250.860.071 (kontakt osoba: časna sestra Ekaterina).

Preporučeno vrijeme za potpuni posjet je najmanje 60-90 minuta, međutim da biste u potpunosti uživali u cijelom kompleksu — velika crkva, bolnica, dva skita, paraklis, Dionisijev vidikovac i muzej — preporučljivo je izdvojiti između sat i pol i dva sata. Posjetitelji se mole da odijevaju pristojno, prikladno aktivnom pravoslavnom bogomoljnom mjestu, i da poštuju pravila fotografiranja istaknuta na licu mjesta. Sudjelovanje u vjerskim obredima — osobito na Večernjoj ili na Liturgiji — nudi posebno duhovno iskustvo, omogućujući slušanje bizantskih napjeva u arhitektonskom okruženju iz 17. stoljeća.

Iskustvo posjetitelja počinje prolaskom ispod svoda zvonika, kroz velika drvena vrata okovana željezom, očuvana u izvornom obliku. U unutarnjem dvorištu, lagana šetnja otkriva izuzetnu koherentnost ansambla: predvorja s arkadama, isklesane stupove, prozore s motivima pletene užadi, poligonalne kule koje se uzdižu prema nebu. Velika crkva, s hramom svetih careva Konstantina i Helene, impresionira svojim skladnim proporcijama i bogatom dekorativnošću pročelja. U unutrašnjosti, izvorne freske iz 1692.-1694. stvaraju atmosferu duboke pobožnosti, dok pozlaćeni lipov ikonostas, vladarsko prijestolje s grbom Cantacuzina i srebrni svijećnjaci — doneseni iz Venecije i Beča — otkrivaju profinjeni ukus osnivača i njegove veze s velikim kulturnim središtima Europe.

Posjet bolnici, manje poznatoj ali jednako umjetnički vrijednoj, pruža priliku za divljenje fresko-slikarstvu majstora Prede i Marina. Skit svetih apostola i Skit svetog Stjepana, smješteni u blizini, nadopunjuju sliku monahog kompleksa izuzetne prostranosti. Dionisijev vidikovac, s čipkom u kamenu i ugrađenim heraldičkim znakovima, arhitektonsko je iznenađenje koje oduševljava pogled svakog ljubitelja umjetnosti. Muzej, uređen u tri dvorane bivših vladarskih kuća, ugošćuje zbirke ikona na drvu, rijetkih knjiga, kultnih predmeta i komada liturgijskog veza, većinom iz 16.-19. stoljeća, nudeći perspektivu o patrimonijalnom bogatstvu akumuliranom tijekom stoljeća.

Glavni blagdani na koje vrijedi sudjelovati su hram samostana — 21. svibnja, sveti carevi Konstantin i Helena — i dan svetog Konstantina Brâncoveanua — 16. kolovoza, kad se slavi zajedno s njegovim sinovima i sa savjetnikom Ianacheom. Također, sudjelovanje na Večernjoj službi ili na Liturgiji pruža priliku za slušanje bizantskih napjeva u autentičnom okruženju, daleko od turističke gužve.

Samostan Hurezi integrira se u izuzetan kulturni itinerar podgorja Oltenije. U blizini se nalaze brojne druge vrijedne crkve i skitovi: Samostan Cozia, Samostan Govora, Samostan Bistrița, Samostan Arnota, Samostan Dintr-un Lemn (s prvom kamenom drvenom crkvom na svijetu), Samostan Pătrunsa, Samostan Polovragi, Lječilište Băile Olănești i Lječilište Băile Govora. Grad Horezu, sa svojom keramičkom tradicijom uvrštenom u UNESCO-ovu nematerijalnu baštinu, nudi priliku za kupnju tradicionalnih keramičkih predmeta, izrađenih od lokalnih majstora prema stoljetnim tehnikama.

Za one koji žele dublje istražiti europske veze ovog mjesta, preporučuje se posjet gradu Râmnici Vâlcea (oko 50 km istočno), s Županijskim povijesnim muzejom i brojnim drugim povijesnim spomenicima, ili gradu Târgu Jiu, s kiparskim ansamblom koji je izradio Constantin Brâncuși — još jedan div rumunjske kulture koji je, kao i Brâncoveanu, uspio stvoriti most između lokalne tradicije i univerzalne umjetnosti.

Samostan Hurezi ostaje, nakon svih ovih stoljeća, mjesto gdje se povijest Europe — s velikim imperijima, s renesansom, s barokom, s vjerskom dramom i humanističkim težnjama — susreće s dubokom duhovnošću pravoslavnog Istoka. Za današnjeg europskog posjetitelja, kročenje kroz vrata ovog samostana znači ulazak u svetište zajedničke kulturne memorije, gdje svaki kamen, svaka freska, svaka ikona i svaka stara knjiga govore o civilizaciji koja je znala spojiti vjeru s ljepotom, tradiciju s inovacijom, Istok sa Zapadom.