Spomen-područje Sighet – Muzej žrtava komunizma i otpora

Spomen-područje žrtava komunizma i otpora u Sighetu: Europska katedrala pamćenja u srcu Maramureša

Na krajnjem sjeveru Rumunjske, ondje gdje se Karpati susreću s ukrajinskim ravnicama i gdje rijeka Iza ulijeva svoje vode u Tisu, uzdiže se grad Sighetu Marmației — bivša prijestolnica županije Maramureš unutar Austro-Ugarskog Carstva, danas jedno od najpovijesnijih mjesta istočne Europe. Ovdje, u ulici Corneliu Coposu, u zgradi koja je nekoć nosila pečat terora, danas se nalazi prvi muzej na svijetu posvećen žrtvama komunizma: Spomen-područje žrtava komunizma i otpora. Ovo mjesto nije samo muzej, već istinska katedrala europskog pamćenja, sveti prostor gdje se bolna prošlost pola stoljeća susreće s nadom obnovljene demokracije, gdje su zidovi bivšeg političkog zatvora postali hramovi istine i slobode. Godine 1998. Vijeće Europe stavilo je Spomen-područje Sighet među tri najvažnija mjesta očuvanja pamćenja kontinenta, uz Spomen-područje Auschwitz i Spomen-područje mira u Normandiji — priznanje koje ovu instituciju smješta ne samo u rumunjsko nasljeđe, već u samo srce europske povijesne svijesti.

Povijesni korijeni: Od austro-ugarskog zatvora do rumunjskog Gulaga

Zgrada koja danas ugošćuje Spomen-područje izgrađena je između 1896. i 1897. od strane vlasti Austro-Ugarskog Carstva, povodom proslave "prvog mađarskog tisućljeća" — tog razdoblja nacionalnog uzleta kada je Kraljevina Ugarska, dio habsburškog dualizma, podizala upravne spomenike diljem Transilvanije. Arhitektura zgrade odražavala je duh epohe: građevina u obliku slova T, s prizemljem i dva kata, 108 ćelija (36 pojedinačnih i ostatak za skupine od četiri ili šest osoba), zidovi debeli šest metara, vrata od smrekovog drva i nadzorni tornjevi. Izgrađena po uzoru na zatvore u Satu Mareu, Oradei, Aradu, Aiudu i Gherli, zgrada je predstavljala izraz srednjoeuropskog pravnog poretka, nadahnut austrijskom praksom postavljanja zatvora u neposrednoj blizini sudova kako bi se olakšao prijevoz zatvorenika.

Do 1944. zatvor je funkcionirao kao kaznionica općeg prava, ugošćujući osuđenike na kazne između šest mjeseci i dvije godine. No njegova sudbina imala je radikalno promijeniti kada je europska povijest krenula prema katastrofi Drugog svjetskog rata. U studenom 1944., nakon što je Bečki diktat iz 1940. pripojio sjevernu Transilvaniju horthyjevskoj Mađarskoj, grad Sighet ušao je pod sovjetsku vojnu upravu, a zatvor je korišten za interniranje sovjetskih dezertera i njemačkih ratnih zarobljenika, neki poslani na prisilni rad u SSSR, drugi repatrirani. Ovo razdoblje označava prvi kontakt zgrade s terorom totalitarnih sustava koji će definirati europsko 20. stoljeće.

Nakon završetka rata i ponovne uspostave rumunjske uprave, Sighet je postao tranzitna točka za repatrijaciju zarobljenika i deportiranih iz Sovjetskog Saveza — mračni uvod u epizode represije koje će uslijediti. U kolovozu 1948., s učvršćivanjem komunističkog režima instaliranog u Rumunjskoj pod sovjetskim utjecajem, zatvor je rezerviran za političke zatvorenike. Prvi su bili osamnaest učenika Gimnazije "Dragoș Vodă", optuženi da su demonstrirali protiv novog režima, zatim seljaci iz Maramureša koji su odbili predati poljoprivredne kvote državi i mladi članovi "Križarskih bratstava" — organizacija mladih s korijenima u tradiciji Željezne garde, sada smatrani "neprijateljima naroda". Ovi zatvorenici, mnogi od njih još živi i danas žive u Sighetu, predstavljaju žive svjedoke prvih valova komunističke represije.

Definitivna prekretnica došla je u noći 5. na 6. svibnja 1950., kada je operacija Securitătea, koju je izvelo 228 agenata u 38 ekipa, dovela do uhićenja oko 80 visokih dužnosnika iz razdoblja 1918.-1945., većinom iz Narodne seljačke stranke i Narodne liberalne stranke. Među njima su bili bivši ministri, akademici, ekonomisti, časnici, povjesničari, novinari i političari — istinska elita međuratne Rumunjske. Nakon kratkog boravka u Ministarstvu unutarnjih poslova u Bukureštu, prebačeni su u kombije u Sighet, gdje su stigli 7. svibnja. Zatvor je izabran zbog svoje geografske izolacije i blizine granice sa Sovjetskim Savezom — u slučaju antikomunističkog ustanka, zatvorenici su se mogli brzo evakuirati preko granice. Ćelijska struktura olakšavala je pojedinačnu izolaciju, a nedostatak transparentnosti režima onemogućavao je svaki kontakt s vanjskim svijetom.

Dana 26. svibnja 1950. u Sighet su stigli i biskupi i grkokatolički svećenici uhićeni u listopadu 1948., dovedeni iz samostana Dragoslavele i Căldărușani. U listopadu-studenom 1950. prebačeno je još 45-50 biskupa i grkokatoličkih i rimokatoličkih svećenika. U kolovozu 1951. pridružili su im se članovi skupine osuđene u procesu Maniu-Iorga-Mihalache iz studenog 1947. Do kolovoza 1952. broj zatvorenika dosegao je 89. Samo su zatvorenici iz procesa Maniu-Mihalache bili javno suđeni; ostatak je bio zatočen na nalog Ministarstva unutarnjih poslova ili Securitătea, bez formalnih optužbi, u stanju "privremenog preventivnog uhićenja".

Između 1950. i 1955. zatvor u Sighetu postao je mjesto polaganog istrebljenja elita. Uvjeti su bili osmišljeni da uzrokuju smrt: zatvorenici su držani u ćelijama bez grijanja, hranjeni bijedno, prisiljavani stajati na nogama satima, a prozori su na kraju bili prekriveni kapcima kako bi im se ograničio pogled samo na nebo. Oni koji su se bunili kažnjavani su izolacijom u "crnoj" i "magli" — ćelijama bez svjetla gdje su zatvorenici bili vezani lancima i prisiljeni stajati. Većina zatvorenika imala je preko 60 godina. Među njima su bili Iuliu Maniu, predsjednik Narodne seljačke stranke i bivši premijer, koji je umro u zatvoru 1953.; Gheorghe I. Brătianu, povjesničar i bivši ministar; Daniel Ciugureanu, basarabijski vođa i bivši predsjednik Vijeća ministara Demokratske Republike Moldavije; grkokatolički biskup Alexandru Rusu; general Henri Cihoski; ekonomist Gheorghe Tașcă; Constantin Titel Petrescu, socijaldemokratski vođa; i mnogi drugi.

Između 1950. i 1955. 54 zatvorenika umrlo je u Sighetu — od ukupno otprilike 200 koji su prošli kroz ovaj zatvor. Njihova tijela pokapana su noću, u tajnosti, od strane zatvorenika općeg prava, na gradskom groblju ili na terenu bolnice, u anonimnim jamama. Nisu izdavane potvrde o smrti, a obitelji nisu obaviještene. Potvrde o smrti izdane su tek 1957. i čuvane u osobnim dosjeima, bez slanja obiteljima. Ova praksa skrivanja mrtvih podsjeća na nacističke metode u Auschwitzu ili sovjetske u Gulagu, stavljajući Sighet u europsku mrežu totalitarnog terora koji je obilježio 20. stoljeće.

Godine 1955., kao posljedica Ženevske konvencije i primanja komunističke Rumunjske u UN, došlo je do djelomičnog pomilovanja. Dio političkih zatvorenika pušten je na slobodu, drugi prebačeni u druge zatvore ili stavljeni u kućni pritvor. No u Sighetu, od otprilike 200 zatvorenika, 54 već umrlo. Zatvor je ponovno postao kaznionica općeg prava, iako su politički zatvorenici nastavili prolaziti ovuda, često "u tranzitu" prema psihijatrijskom interniranju — disidencija se smatrala psihijatrijskom patologijom. Godine 1977. zatvor je raspušten, a zgrada ušla u uznapredovali proces propadanja. Revolucija iz 1989. zatekla ju je u stanju ruševine, napuštenu i zaboravljenu.

Europski kontekst Sigheta je, međutim, još širi. Sam grad svjedočio je jednoj od najvećih tragedija Holokausta u srednjoj Europi. U proljeće 1944., kada je sjeverna Transilvanija bila okupirana od strane horthyjevske Mađarske, otprilike 38.000 Židova iz Maramureša, uključujući one iz Sigheta, deportirano je u Auschwitz. Među njima je bila i obitelj Elieja Wiesela, dobitnika Nobelove nagrade za mir 1986., rođenog u Sighetu 1928. Danas Spomen-kuća "Elie Wiesel" u Sighetu, smještena u ulici Dragoș Vodă, čuva pamćenje na uništenu židovsku zajednicu, nadopunjujući tako sliku povijesti obilježene dvama totalitarizmima — nacističkim i komunističkim — koji su opustošili ovu pograničnu regiju. Ova dvostruka trauma, Holokaust i komunizam, čini Sighet jedinstvenim mjestom u Europi, simbolom ljudske otpornosti pred najmračnijim poglavljima povijesti.

Arhitektonsko remek-djelo i umjetnička baština: Transformacija zatvora u hram pamćenja

Transformaciju sighetskog zatvora u spomen-područje inicirala je 1993. pjesnikinja Ana Blandiana, predsjednica Građanskog saveza, i njezin suprug, književnik i povjesničar Romulus Rusan. Oni su Vijeću Europe predstavili projekt kojim se tražilo stvaranje Spomen-područja žrtava komunizma i otpora na mjestu bivšeg zatvora. Godine 1994. Vijeće Europe preuzelo je projekt pod svoje okrilje, a Zaklada Građanska akademija preuzela ruševinu zgrade. Radovi obnove i uređenja trajali su do 2000., bilo je potrebno obnavljanje temelja, izolacija i krova, budući da je stogodišnja građevina bila u ruševinama i puna vlage. Unutrašnji zidovi, koji su bili prebojeni u komunističko doba i više nisu čuvali sjećanje na pedesete, obijeljeni su, dopuštajući samom prostoru da progovori.

Svaka od 88 ćelija bivšeg zatvora pretvorena je u muzejsku dvoranu, svaka s različitom temom — politika, rat, religija, umjetnost, život u zatvoru, kazne, otpor, žene, djeca, etnička progonstva, partizani, prisilni rad, deportacije, propaganda. Zajedno, ove dvorane predstavljaju kronologiju totalitarnog sustava u komunističkoj Rumunjskoj, ali i u drugim zemljama srednje i istočne Europe. Neke dvorane posvećene su pokretima otpora u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Istočnoj Njemačkoj — pobuni u Istočnom Berlinu iz lipnja 1953., pokretima u Čehoslovačkoj, Mađarskoj revoluciji 1956. — stavljajući rumunjsko iskustvo u širi europski kontekst. Neke ćelije sačuvane su neizmijenjene, radi autentičnosti — među njima, sobe u kojima su umrli Iuliu Maniu i Gheorghe I. Brătianu.

Muzej se proteže na tri razine i organiziran je kronološki, počevši od uspostave komunizma, namještenih izbora 1946., uništenja povijesnih političkih stranaka, kolektivizacije, antikomunističkog otpora u planinama, represije protiv Crkve i kulture, uništenja i komunizacije rumunjskog društva, dokumenata deportacija, žena u zatvoru, djece u zatvoru, i mnogo toga drugog. Prolazak hodnikom obloženim tisućama portreta političkih zatvorenika stvara gotovo fizički osjećaj preplavljenosti mnoštvom fotografija — svaka predstavlja uništenu sudbinu i prekinuti život.

Umjetnička baština Spomen-područja od osobite je vrijednosti i nadopunjuje znanstvenu dimenziju izložbe emocijom i umjetničkom sugestijom. Zbirka likovne umjetnosti sadrži djela darovana od strane uglednih rumunjskih umjetnika: tapiserija "Slobodo, volimo te" Šerbane Dragoescu, slika "Uskrsnuće" Christiana Paraschiva, brončana skulptura "Crno more" koju je Ovidiu Maitec posvetio povjesničaru Gheorgheu I. Brătianuu, dvije velike skulpture Camiliana Demetrescua pod nazivom "Pocta političkom zatvoreniku", reljef "Viđen u padu" Petera Jacobija — njemačkog umjetnika rumunjskog podrijetla, autora referentnih djela posvećenih europskom pamćenju — smješten u Dvorani karata, i serija portreta "Mučenici komunističkih zatvora" Silvie Radu.

Najimpresivnije djelo je, međutim, kiparska grupa "Povorka žrtvovanih", koju je izradio kipar Aurel I. Vlad i svečano otvorio 1997. Riječ je o osamnaest ljudskih silueta od bronca, krhkih, očajnih, koje koračaju prema zidu koji im zatvara horizont — kako je komunizam zagrađivao život milijuna ljudi. Smještena u drugom dvorištu bivšeg zatvora, ova kiparska grupa postala je emblematična za Spomen-područje, simbolizirajući beskrajnu povorku žrtava prema smrti i svjesno prihvaćenu žrtvu onih koji su se oduprli.

Drugi bitan prostor je Prostor za sabiranje i molitvu, izgrađen 1997. u jednom od unutarnjih dvorišta bivšeg zatvora, nakon natječaja projekata na kojem je sudjelovalo 50 arhitekata i umjetnika. Pobjednički projekt, koji je izradio arhitekt Radu Mihăilescu, spaja antički stil — sugestiju grčkog tolosa i kršćanskih katakombi — s modernom vizijom. To je podzemna kapela, nadsvodena impluvijumom, kroz križ urezani u središtu kupole prodire svjetlost. Na zidovima rampe za spuštanje u podzemni prostor urezana su u dimljeni andezit imena gotovo osam tisuća umrlih iz zatvora, logora i mjesta deportacije iz Rumunjske — operacija koja je zahtijevala deset godina rada u okviru Međunarodnog centra za proučavanje komunizma. Tema natječaja bila je rečenica prisutna u svim zatvorskim memoarima: "Ne bih izdržao da nisam vjerovao u Boga".

Posljednja bitna komponenta Spomen-područja je Groblje siromaha, smješteno 2,5 kilometra od muzeja, na izlazu iz grada prema Bârsani, na manje od 50 metara od rumunjsko-ukrajinske granice. Ovdje su, između 1950. i 1954., tajno, noću, pokapani 54 umrla iz političkog zatvora — bilo pojedinačno, bilo u zajedničkim jamama. Jame nisu mogle biti identificirane među tisućama grobova prije i poslije pedesetih, tako da je, za obilježavanje žrtve ovih žrtava, zamišljen 1999. jedinstven pejzažni projekt: na površini od 14.000 četvornih metara groblja nacrtan je obris Rumunjske, izrađen od smreka i četinjača. Na mjestu Sigheta na ovoj karti podignut je oltar-cenotaf, nadvladan masivnim vapnenačkim križem ukrašenim u bizantskom stilu, na kojem su isklesane riječi Devete blaženosti. Ispod oltarne ploče položene su urne s zemljom donesenom iz zatvorskih groblja, mjesta egzekucija, mjesta gdje počivaju žrtve zatočeništva, deportacije ili kućnog pritvora. Godine 2008. ansambl je nadopunjen kamenim oltarom na kojem se služe komemorativne mise. Trijem "Requiem" Victora Cupșa, posvećen žrtvama komunizma iz svih zemalja gdje je komunizam vršio vlast, smješten je u dvorani za primanje posjetitelja na Groblju siromaha.

Godine 2018. Spomen-područje Sighet primilo je Oznaku europske baštine, postavši prva institucija u Rumunjskoj koja dobiva ovu titulu. Distinkcija priznaje temeljnu ulogu ovog mjesta u povijesti i kulturi Europe, integrirajući rumunjsko stradanje u zajedničku europsku baštinu.

Legende, osobnosti i prekretnice: Glasovi iz tame

Priča o Spomen-području Sighet neodvojiva je od osobnosti koje su omogućile transformaciju ruševine u instituciju pamćenja svjetskog ranga. Ana Blandiana — pravim imenom Otilia Valeria Coman — duša je ovog projekta. Bivša disidentica, pjesnikinja zabranjena u komunističko doba, predsjednica Građanskog saveza 1993., ona je imala viziju transformacije sighetskog zatvora u spomen-područje. Njezin otac bio je svećenik, smatran "neprijateljem naroda", a ona sama poznavala progonstvo. Zajedno sa suprugom, Romulusom Rusanom — povjesničarom, esejistom i bivšim političkim zatvorenikom — postavila je temelje Međunarodnog centra za proučavanje komunizma 1993., institucije koja će postati znanstveni motor Spomen-područja. Romulus Rusan vodio je prikupljanje usmene povijesti, fotografija, dokumenata, predmeta, pisama, novina, knjiga, snimaka — sirovog materijala od kojeg je izgrađen muzej. Umro je 2016., ostavivši iza sebe monumentalno djelo.

Među slavnim zatvorenicima koji su prošli kroz sighetski zatvor nalaze se figure koje su obilježile povijest Rumunjske i Europe. Iuliu Maniu (1873.-1953.), predsjednik Narodne seljačke stranke, bivši premijer Rumunjske, jedan od tvoraca Velikog ujedinjenja 1918., dovezen je u Sighet u svibnju 1950. i umro u zatvoru 5. veljače 1953., nakon godina mučenja i gladovanja. Ćelija u kojoj je umro sačuvana je u muzeju kao nijemi svjedok. Gheorghe I. Brătianu (1898.-1953.), povjesničar, bivši ministar vanjskih poslova, potomak slavne obitelji iz rumunjske povijesti (sin Ion I.C. Brătianua), umro je u istom zatvoru. Daniel Ciugureanu, basarabijski vođa, predsjednik Vijeća ministara Demokratske Republike Moldavije u trenutku Ujedinjenja 1918., ministar države u četiri vlade Rumunjske, diplomat na Pariškoj mirovnoj konferenciji, umro je u Sighetu 19. svibnja 1950., samo nekoliko dana nakon dolaska u zatvor.

Grkokatolički biskupi dovedeni u Sighet 1950. predstavljaju posebno poglavlje vjerske represije. Među njima su bili Alexandru Rusu, biskup Baia Mare, i drugi prelati Rumunjske sjedinjene s Rimom, žrtve politike ukidanja Grkokatoličke crkve 1948. Oni su držani u nehumanim uvjetima, mnogi umirući u zatvoru. Jedan od zatvorenih svećenika kanoniziran je pod imenom Aleksej Karpatski, svetac 20. stoljeća priznat od Pravoslavne crkve.

Broj od 54 umrla u Sighetu između 1950. i 1955. predstavlja samo vrh ledenog brijega komunističke represije u Rumunjskoj. Međunarodni centar za proučavanje komunizma identificirao je, do danas, preko 8.000 imena političkih zatvorenika umrlih u rumunjskim komunističkim zatvorima — broj koji, daleko od pokrivanja stvarnog opsega represije, govori o dimenzijama rumunjskog Gulaga koji je funkuzionirao 45 godina. Procjene variraju između 118.000 i 600.000 osoba koje su prošle kroz zatvore, logore prisilnog rada, kolonije deportacije i kućne pritvore.

Godine 1997., Zakonom br. 95 od 10. lipnja 1997., kompleks koji čine zatvor Sighet, groblje Cearda i pripadajući teren proglašen je "ansamblom od nacionalnog interesa" — službeno priznanje povijesne i simboličke vrijednosti ovog mjesta. U listopadu 1998. Vijeće Europe imenovalo je Spomen-područje Sighet među prva tri mjesta kultiviranja europskog pamćenja, uz Spomen-područje Auschwitz i Spomen-područje mira u Normandiji. Ovo mjesto nije samo počasno, već izražava priznanje činjenice da je komunističko iskustvo iz Rumunjske sastavni dio europske povijesti, kao i Holokaust ili hladni rat.

Stéphane Courtois, urednik "Crne knjige komunizma" i rektor Ljetne škole u Sighetu, izjavio je: "Nisam otkrio ni u jednoj drugoj bivšoj komunističkoj zemlji inicijative opsega one u Sighetu. Postoje, očito, srodne inicijative, ali koje su, za sada, daleko od postizanja kvalitete onoga što je učinjeno u Sighetu." Ova ocjena ističe jedinstveni karakter Spomen-područja, koje nije samo muzej, već kompleksna institucija — institut istraživanja, muzeografije i obrazovanja — koja rekonstruira i čuva pamćenje naroda kojima je pola stoljeća u svijest usađivana lažna povijest.

Praktični vodič za posjet i iskustvo današnjeg turista

Spomen-područje žrtava komunizma i otpora nalazi se u povijesnom središtu grada Sighetu Marmației, u ulici Corneliu Coposu br. 4, u pješačkoj zoni lako dostupnoj. Za posjetitelje 2026., raspored posjeta je sljedeći: u razdoblju 15. travnja – 14. listopada, Spomen-područje je otvoreno svakodnevno između 9:30 i 18:30 (posljednji ulaz 30 minuta prije zatvaranja); u zimskom razdoblju, od utorka do nedjelje između 9:30 i 16:30, ponedjeljkom zatvoreno. Prosječno preporučeno trajanje za potpuni posjet je najmanje dva sata, no za čitanje informativnih panoa u svakoj dvorani i potpuno doživljavanje atmosfere mjesta, preporučuje se izdvajanje tri sata. Posjetitelji mogu koristiti i vođene ture, dostupne na zahtjev na ulazu, koje nude dodatni kontekst i čine iskustvo još dubljim.

Ulaznice su pristupačnih cijena, a besplatno parkiranje dostupno je za posjetitelje u ulici Gheorghe Șincai, okomito na ulicu Corneliu Coposu, odmah iza muzeja. Za školske i sveučilišne grupe, Spomen-područje nudi namjenske obrazovne programe, a Ljetna škola u Sighetu, organizirana godišnje od 1998., okuplja preko 800 mladih iz Rumunjske, Republike Moldove i drugih europskih zemalja kako bi učili povijest komunizma izravno na mjestu gdje se odvijala.

Iskustvo posjeta Spomen-području duboko je emocionalno i ne može se u potpunosti opisati riječima. Od ulaza, posjetitelja dočekuje moto "I poznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi" — biblijski stih koji ovdje dobiva duboko političko i ljudsko značenje. Prolazak uvodnog hodnika, kojim dominira golema karta Rumunjske na kojoj su označeni svi zatvori i radne kolonije iz komunističkog režima, priprema posjetitelja za ono što slijedi. Hodnik s tisućama portreta zatvorenika stvara osjećaj preplavljenosti — svaka fotografija predstavlja uništenu sudbinu. Zatim, kontakt sa samim zatvorom, s ćelijama pretvorenim u muzejske dvorane, još je teži. Svaka prostorija otkriva aspekt totalitarnog sustava: od komunističke propagande i kulta ličnosti, do vjerske represije, deportacija u Bărăgan, Kanal Dunav-Crno more, i otpora u planinama.

Strani posjetitelji — osobito europski — pronaći će u Spomen-području Sighet most razumijevanja s vlastitom poviješću. Dvorane posvećene otporu u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Istočnoj Njemačkoj stvaraju dijalog između nacionalnih iskustava, pokazujući da je komunistička represija bila europski fenomen, ne samo rumunjski. Usporedba s Auschwitzom, stalno prisutna u diskursu Spomen-područja, nije ona jednakosti patnje, već postavljanja komunističkog iskustva u širi kontekst europske povijesti 20. stoljeća — povijesti obilježene dvama velikim totalitarizmima koji su opustošili kontinent.

Nakon posjeta muzeju, put treba nastaviti prema Groblju siromaha, na udaljenosti od 2,5 kilometra. Tamo, karta Rumunjske nacrtana od smreka, oltar-cenotaf s križem u bizantskom stilu, i urne sa zemljom iz mjesta represije stvaraju prostor duboke meditacije. To je mjesto gdje pamćenje postaje molitva, a žrtva žrtava dobiva smisao.

U Sighetu se još može posjetiti Spomen-kuća "Elie Wiesel" — rodna kuća dobitnika Nobelove nagrade za mir, danas Muzej židovske kulture Maramureša — i Muzej sela Maramureš, na otvorenom na brdu Dobăieș, koji predstavlja tradicionalna domaćinstva, drvene crkve i rezbarene kapije donesene iz sela Maramureša. Na samo 18 kilometara nalazi se Veselo groblje u Săpânți, s poznatim šarenim križevima i ironičnim pjesmama o mrtvima, a na otprilike 20 kilometara nalazi se Manastir Bârsana, impresivan samostanski kompleks s drvenim crkvama visokim preko 50 metara.

Spomen-područje žrtava komunizma i otpora u Sighetu, u biti, više je od muzeja. To je mjesto gdje pamćenje postaje oblik pravde, gdje se povijesna istina obnavlja, gdje patnja prošlosti postaje pouka za sadašnjost. Za europskog posjetitelja, bio on Francuz, Nijemac, Britanac, Poljak ili bilo koje druge nacionalnosti, ovo mjesto nudi duboko razumijevanje onoga što je komunizam značio u istočnoj Europi, cijene slobode i vrijednosti demokracije. To je hodočašće korijenima suvremene europske svijesti, mjesto gdje povijest govori, gdje žrtve više nisu ušutkane, a budućnost se gradi na istini.