Kraljevska palača

Uvod koji fascinira i univerzalna vrijednost

Na Aveniji pobjede, ondje gdje se Bukurešt uzdiže s najvećim arhitektonskim ponosom, uzdiže se, dominirajući cijelim trgom, zgrada koja je bila svjedokom gotovo dva stoljeća povijesti jedne nacije i jednog kontinenta: Kraljevska palača, danas sjedište Nacionalnog muzeja umjetnosti Rumunjske. Za europskog putnika koji prolazi ovom arterijom nekada nazvanom "Malim Parizom", palača nije samo impresivan spomenik među ostalima — ona je pravi palimpsest Europe same, kamen međaš gdje se susreću, redom, fanariotski ukus 19. stoljeća, državna ambicija njemačke dinastije, francuska elegancija Belle Époqua, drama Drugog svjetskog rata, komunistička tragedija i, naposljetku, demokratska renesansa 1989. godine. Zakoračiti na vrata ove građevine znači, u biti, proći povijest načina na koji je jedna periferna zemlja jugoistočne Europe izgradila, s upornošću, svoje mjesto u koncertu europskih nacija.

Univerzalna vrijednost Kraljevske palače leži upravo u ovoj jedinstvenoj sposobnosti da je bila, redom, plemićki dvorac, kneževska kurija, kraljevska rezidencija zemlje priznate na Berlinskom kongresu, sjedište kraljevske diktature, "Palača Republike" komunista, kazalište Revolucije iz 1989. i, naposljetku, hram umjetnosti otvoren svima — transformacija koja odražava, u malom, velike metamorfoze kroz koje je prošla sama Europa u posljednjih dvjesto godina. Ispred nje uzdiže se konjanička statua kralja Karla I, a u neposrednoj blizini sjaje Rumunjski atenej, Palača CEC i manastir Stavropoleos — ansambl koji čini ovaj trg (preimenovan u Trg revolucije nakon 1989.) jednom od najgušćih koncentracija europske baštine u cijeloj prijestolnici. Kraljevska palača, dakle, nije samo muzej među ostalima: to je mjesto gdje se umjetnost, moć i sjećanje Europe susreću pod istim krovom.

Povijesni korijeni i velike europske veze

Od plemićkog dvora do kneževske kurije (1812–1866)

Priča počinje usred fanariotske epohe, u Bukureštu na njegovom zapadnom rubu, na takozvanom Mogoșoaia mostu — budućoj Aveniji pobjede. Između 1812. i 1815., veliki logofet i prosvijećeni plemić Dinicu Golescu, jedna od najsjajnijih figura muntenjske elite, podiže ovdje raskošnu kuću u neoklasičnom stilu, s jednim katom i ne manje od 25 soba — impresivan broj za Bukurešt tih godina. Golescu je bio čovjek autentične europske otvorenosti: memoarist svojih putovanja ("Zapis o mom putovanju"), brat s drugim protagonistima pașoptskog pokreta, pripadao je onoj generaciji plemića koja je gledala prema Parizu, Beču i Sankt Peterburgu za modele modernizacije. Njegova kuća — "ja gradim za potomstvo", pisao je ocu — bila je zamišljena kao salon bukureštanske elite, prostor prosvjetiteljskog razgovora u svijetu još uvijek dominiranom orijentalnom tradicijom fanariotskih dvorova.

Nakon Dinicuove smrti, 1830., nasljednici prodaju kuću državi (1833.), koja ovdje smješta središnju upravu, a 1837. knez Alexandru Dimitrie Ghica podiže je na rang Kneževske kurije — prvi korak prema sakralizaciji prostora. Pod Ghicom i njegovim nasljednicima — Gheorgheom Bibescom i Barbuom Știrbeiem — stara plemićka kuća dobiva vrijednosti palače: salon na katu pretvara se u Dvoranu prijestolja, a dekoracija — namještaj, tkanine, umjetnička djela — slijedi modu malih francuskih palača, u neprekidnom dijalogu s velikim dvorovima Europe. Renoviranja iz godina 1854–1855, za vladavine Știrbeia, učvršćuju ovu sudbinu. Kada su, u siječnju 1859., dvije rumunjske kneževine — Moldavija i Vlaška — ujedinjene pod žezlom Aleksandra Ioana Cuze, kuća na Mogoșoaia mostu postaje, prirodno, rezidencija prvog kneza rumunjske nacionalne države. Ujedinjenje iz 1859. savršeno se uklapa u veliku europsku priču tog doba: to je isto desetljeće u kojem Garibaldi i Cavour ujedinjuju Italiju (Kraljevstvo Italije proglašeno je 1861.), a u kojem će, u sljedećem desetljeću, Bismarck ostvariti njemačko ujedinjenje. Rumunjska je, dakle, na Aveniji pobjede krojila vlastitu "epohu nacionalnih ujedinjenja".

Ulazak u kraljevsku Europu: Karlo I i rođenje Kraljevstva (1866–1914)

Prekretnica dolazi u veljači 1866., kada "čudovišna" koalicija liberala i konzervativaca uklanja Cuzu, a zemlja — u opasnosti od raspada, kako to pokazuju i suparništva među velikim susjednim silama — traži stranog kneza. Izbor pada na Karla von Hohenzollern-Sigmaringena, mladića od 26 godina iz katoličke, švapske grane stare dinastije Hohenzollern — iste kuće iz koje je potjecao i kandidat za španjolsko prijestolje čije je odbijanje od strane Francuske, nekoliko godina ranije, pokrenulo Francusko-pruski rat iz 1870. Dana 10. svibnja 1866., knez Karlo ulazi u Bukurešt i biva postavljen upravo u bivšu kuću Dinicua Golescua — Nicolae Golescu, sin osnivača, general i član Kneževskog namjesništva, bio je taj koji vodi ceremoniju. Od tog trenutka, sudbina palače stapa se s onom dinastije koja će vladati 81 godinu i s onom ambicije države da učvrsti svoju neovisnost u odnosu na Osmansko Carstvo.

Karlo I je, u biti, bio kralj-arhitekt europske modernizacije Rumunjske. Pod njegovom vladavinom, stara kuća postaje premalena za kraljevstvo u nastajanju: nakon proglašenja neovisnosti (9./21. svibnja 1877.) i njezina potpunog priznanja na Berlinskom kongresu 1878. — taj "časni trgovac" Europe gdje su Bismarck, Disraeli, Andrássy i Gorčakov prepisali kartu Balkana, uz neovisnost Srbije i Crne Gore i stvaranje Bugarske — Karlo dobiva titulu Kraljevske Visosti i, 15. ožujka 1881., Ustav je izmijenjen kako bi Rumunjska postala kraljevstvo. Karlo je proglašen kraljem 26. ožujka 1881. i okrunjen 10. svibnja 1881., noseći krunu izlivenu od čelika turskog topa zarobljenog kod Plevne — simbolički gest koji podsjeća na "Željeznu krunu" talijanskih kraljeva, obje rođene iz vatre ratova nacionalnog ujedinjenja. Tijekom Rata za neovisnost 1877–1878., Karlo je osobno zapovijedao, uz cara Aleksandra II. i velikog kneza Nikole, savezničkim rusko-rumunjskim trupama kod Plevne — epizoda koja stavlja mladog kralja u prvi plan europske vojne povijesti tog doba.

Sama palača transformira se pod Karlom I u spomenik kraljevske ambicije: između 1882. i 1885., francuski arhitekt Paul Gottereau — onaj koji će podići i Palaču CEC preko puta — dodaje središnje krilo s Dvoranom prijestolja i svečanim dvoranama, a 1885. češki arhitekt Karel Líman, slavan po dvorcima Peleș i Pelișor u Sinaji, kruni ansambl sjevernim krilom, "Atenejskim krilom". Godine 1882., Kraljevska palača dobiva prvu instalaciju električne rasvjete u Bukureštu — znak odlučnog ulaska zemlje u europsku modernost. Ulica ispred nje preimenovana je, iste 1878. godine, u Aveniju pobjede, a ispred palače podiže se, 1939., konjanička statua kralja, djelo hrvatskog kipara Ivana Meštrovića — svečano otvorena na Dan nacionalni, u prisutnosti kralja Karla II. i mladog velikog vojvode Mihajla. Izvorna statua bit će rastopljena od strane komunista 1948., a 2010. ponovno će oživjeti, prema modelu sačuvanom u obitelji umjetnika, djelo kipara Florina Codrea.

Između demokracije, kraljevske diktature i rata (1918–1947)

Nakon Prvog svjetskog rata — u kojem je Rumunjska, ušavši uz Antantu 1916., platila ogromnu cijenu, ali izašla s povijesnim pokrajinama ujedinjenima u "Velikoj Rumunjskoj" — palača ulazi u novu fazu svoje sudbine. Kralj Ferdinand I i kraljica Marija — Marija od Saske-Coburga i Gothe, unuka kraljice Viktorije Velike Britanije i cara Aleksandra II. Ruskog, kći vojvode Alfreda od Edinburgha — okrunjeni su za kraljeve cijele Rumunjske u Alba Iuliji, 15. listopada 1922., u ceremoniji koja zemlju stavlja u red novih država Europe preuređene versailleskim sustavom, uz obnovljenu Poljsku, Čehoslovačku i Jugoslaviju. Kraljica Marija, s njezinim rafiniranim britanskim ukusom i strašću za umjetnost, postaje pravim "arhitektom" posljednjeg velikog projekta uljepšavanja palače: nakon razornog požara u noći 7./8. prosinca 1926., koji je uništio gornji kat središnjeg krila (samo veliko mramorno stubište je spašeno), ona koordinira, prema njezinim uputama, planove arhitekata N.N. Nenciulescua i Karela Límana, a pod njezinim sinom, kraljem Karlom II., rekonstrukcija iz 1930–1937. — vođena arhitektima Arthurom Lorentzem i N.N. Nenciulescuom, s kraljicom Marijom koja osobno nadzire dekoraciju interijera — daje palači sadašnji oblik: zgradu u obliku slova U, sa središnjim krilom i dva bočna krila, južno nazvano "Kretzulescuovo krilo" po susjednoj crkvi. Stara kuća Dinicua Golescua je srušena, a na njezinu mjestu podiže se južno krilo, od tada namijenjeno za smještaj muzejskih prostora.

Isto razdoblje donosi, međutim, i sjenu: kraljevska diktatura Karla II. (1938–1940) pretvara palaču u instrument autoritarizma, u trenutku kada cijela Europa klizi prema režimima fašističkog tipa — od Mussolinijeve Italije do Hitlerove Njemačke, od Francove Španjolske do Salazarove Portugala. Karlo II. abdicira 6. rujna 1940. u korist svog sina, mladog Mihajla I. A 23. kolovoza 1944., usred rata, kralj Mihaj — posljednji živi kralj koji će voditi zemlju u Drugom svjetskom ratu — daje državni udar protiv maršala Iona Antonescua i okreće Rumunjsku na stranu Saveznika, u gesti koja podsjeća na talijanski primirje iz 1943. i koja će mu, nakon rata, donijeti odlikovanja od Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza podjednako. Osveta ne kasni: 24. kolovoza 1944., Luftwaffe bombardira palaču kao odmazdu — zgrada postaje nenastanjiva, a vila iza nje, "Nova kuća", gdje je stvarno živjela kraljevska obitelj, uništena je do temelja. Palača, simbol otpora kralja protiv nacizma, postaje tako i sama žrtva europskog rata.

Epoha "Palače Republike" i Revolucija (1948–1989)

Nakon 30. prosinca 1947. — dana prisilne abdikacije kralja Mihajla I, iščupanog pod prijetnjom sovjetskog izaslanika Vyšinskog i komunističke vlade Petrua Groze, u scenariju koji se odvija u istom razdoblju u Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Bugarskoj — monarhija je ukinuta, a Rumunjska postaje Narodna Republika. Kraljevska palača preimenovana je, u naporu brisanja sjećanja, u "Palaču Republike", a prijemne dvorane središnjeg krila dodijeljene su Državnom vijeću — neka vrsta komunističkog predsjedništva. Godine 1948., odlukom Vijeća ministara, palača prelazi u upravu Ministarstva umjetnosti, s perspektivom osnivanja nacionalnog muzeja umjetnosti; institucija nastaje 1948. i otvara se javnosti 1950., s Nacionalnom galerijom, nakon koje slijedi 1951. Galerija europske umjetnosti. Transformacija kraljevske rezidencije u javni muzej uklapa se u staru europsku tradiciju — istu kroz koju su carske zbirke Habsburgovaca postale Kunsthistorisches Museum u Beču, one Romanovih — Muzej Ermitaž u Sankt Peterburgu, a one Burbonaca i pape — Louvre i Prado. Iza palače podiže se, između 1959. i 1960., Dvorana palače, golema kongresna dvorana komunističkog režima — zasebna zgrada, koju putnik ne smije zamijeniti sa samom palačom.

Četiri desetljeća, palača preživljava kao paradoksalni dekor: muzej umjetnosti u jednom krilu, sjedište komunističke moći u drugom. Ispred nje, 8. studenog 1945., odvija se slavna studentska demonstracija na imendan kralja Mihajla — jedno od prvih znakova antikomunističkog otpora. A preko puta, u zgradi Središnjeg odbora PCR, priprema se posljednji čin. U prosincu 1989., dok cijela Europa svjedoči padu Berlinskog zida i Baršunastoj revoluciji u Pragu, Rumunjska proživljava vlastitu revoluciju. U noći 22.–23. prosinca 1989., palača je uhvaćena u križnoj vatri između vojske i jedinica vjernih diktaturi: zgrada je oštećena u omjeru od oko 80%, preko tisuću umjetničkih djela je degradirano ili uništeno, a na prozorima Stuba vojvoda ostaju, i danas, tragovi metaka. Trg palače postaje Trg revolucije — ime koje ga upisuje u red velikih europskih trgova slobode, uz Vaclavski trg u Pragu ili Gdanjsk. Godine 1990., odlukom vlade, cijela zgrada dodijeljena je Nacionalnom muzeju umjetnosti Rumunjske, a nakon desetljeća restauracija muzej se postupno ponovno otvara, počevši od 2000. godine.

Arhitektonsko remek-djelo i umjetnička baština

Arhitektura: europski neoklasicizam u kraljevskom ključu

Zgrada koju danas vidimo — dovršena 1937., prema planovima arhitekta N.N. Nenciulescua, s doprinosom Arthura Lorentza i dekoracijom pod nadzorom kraljice Marije — izraz je koherentne europske vizije: neoklasična palača u obliku slova U, s monumentalnim središnjim krilom flankiranim dvama bočnim krilima, razvijenim na pet razina, oko otvorenog dvorišta časti okrenutog prema Aveniji pobjede. Pročelje, ritmizirano stupovima i pilastrima, čuva ravnotežu i suzdržanost francuskog klasicizma, dok južno krilo — "Kretzulescuovo krilo", podignuto na mjestu bivše kuće Golescu — i sjeverno krilo — "Atenejskim krilom", dodano još 1885. od strane Karela Límana — daju joj onu simetričnu, impozantnu siluetu, specifičnu velikim dinastijskim rezidencijama srednje i jugoistočne Europe: od bečkog Hofburga do Kraljevske palače u Madridu, od Kvirinala do Kraljevskog dvorca u Pragu. Glavni ulaz vodi u osmerokutni hol ukrašen u neobizantskom stilu — počast ortodoksnoj tradiciji i, šire, bizantskoj baštini rumunjskog prostora, u dijalogu s remek-djelima kao što je manastir Stavropoleos, udaljen samo nekoliko koraka. Iza njega odvija se niz ceremonijalnih prostora koji se uzdižu, po vertikali zgrade, od recepcije do apoteoze: Službeni hol, Stuba vojvoda, Dvorana prijestolja. U lijevom krilu, prostori su namijenjeni muzeju, uz glazbenu dvoranu — Auditorij — s oko 500 sjedala, koja nastavlja glazbenu tradiciju zone, čvrsto vezanu uz Rumunjski atenej preko puta, svetište Filharmonije "George Enescu".

Povijesni prostori: Dvorana prijestolja, Kraljevska blagovaonica, Stuba vojvoda

Današnji posjetitelj može, u uobičajenom programu muzeja, proći najvažnije ceremonijalne prostorije bivše palače — prostore restaurirane s mukotrpnim trudom više od desetljeća i ponovno otvorene javnosti 2013., nakon što je, u svibnju 2021., u Dvoranu prijestolja vraćen, nakon više od sedam desetljeća, prijestolje koje su koristili svi rumunjski kraljevi. Stuba vojvoda — "Počasno stubište" palače — remek-djelo je samo po sebi: monumentalno, izgrađeno od carrarskog mramora, okrunjeno freskom "Apoteoza" Arthura Verone, koja alegorijski predstavlja Veliko ujedinjenje, i frizu medaljona u reljefu djelo kipara Cornela Medree, prikazujući vojvode i kraljeve Rumunjske. Na njenim prozorima mogu se i danas vidjeti tragovi metaka iz prosinca 1989. — povijesni ožiljak namjerno ostavljen vidljivim. Gore, Dvorana prijestolja dominira monumentalnim kraljevskim grbom, flankiranim portretima kralja Karla I i kralja Ferdinanda I, izrađenima 1934. od slikara Aurela Bordenachea. U prizemlju, Kraljevska blagovaonica impresionira kasetiranim stropom u engleskom stilu Roberta Adama — otisak britanskog ukusa kraljice Marije, unuke kraljice Viktorije — podom od šahovskih pločica francuskog i belgijskog mramora i kaminima od ruščičkog mramora. Ove prostorije nisu puki dekor: one su pozornica na kojoj su se odigrali trenuci apoteoze moderne rumunjske države, od kraljevskih audijencija 19. stoljeća do službenih ceremonija međuratnog razdoblja.

Muzejsko blago: od kraljevske pinakoteke do univerzalnog naslijeđa

Nacionalni muzej umjetnosti Rumunjske danas čuva preko 70.000 predmeta, organiziranih u dvije velike stalne galerije — Nacionalnu galeriju i Galeriju europske umjetnosti — kojima se dodaju zbirke dekorativne umjetnosti, orijentalne umjetnosti i oružja, kao i tri satelitska muzeja u gradu: Muzej zbirki umjetnosti (u bivšoj Palači Romanit na Aveniji pobjede br. 111), Muzej K.H. Zambacciana i Muzej Theodora Palladyja. Jezgru Galerije europske umjetnosti čini osobna zbirka kralja Karla I — s više od šest El Greca, Tizianom, Brueghelom, Van Dyckom i jednim Rembrandtom u vlasništvu — koju je suveren, svojim vlastoručnim oporukom iz veljače 1899., ostavio "zauvijek" Rumunjskoj kruni. Danas, u dvoranama bivše palače, europski putnik susreće, rame uz rame, remek-djela potpisana od Domenica Veneziana, Antonella da Messine, Jacopa Bassana, Bronzina, Tintoretta — čija je "Blagovijest" jedno od najcjenjenijih platna galerije — Luce Giordana, Lucasa Cranacha Starijeg, Hansa von Aachena, Rubensa, Pietera Brueghela Starijeg i Mlađeg, Rembrandta ("Haman moli Esteru za oprost"), tri platna El Greca (među kojima "Poklonstvo pastira", nekada iz glavnog oltara crkve Kolegija Utjelovljenja u Madridu), Van Dycka, zatim francusku školu od Poussina, Chardina, Ingresa i Davida do Moneta, Signaca, Sisleyja, Delacroixa i Corota, uz skulpturu Rodina, Bourdellea, Daloa i Camille Claudel. Zbirka ikona i ruskog slikarstva iz 15.–18. stoljeća, s djelima Tropinina, Maljavina i Aivazovskog, zaokružuje portret kršćanske i carske Europe. Nacionalna galerija nudi, pak, najsveobuhvatniju zbirku rumunjske umjetnosti u zemlji: Galeriju starorumunjske umjetnosti — oko 900 predmeta, ikona, liturgijskih veza i kultnih predmeta iz 14.–18. stoljeća, koji potječu iz Vlaške, Moldavije i Transilvanije, svjedoci umjetnosti brâncoveanske epohe i postbrâncoveanske škole — i Galeriju moderne rumunjske umjetnosti, od Nicolaea Grigorescua, Iona Andreescua i Theodora Amana do Luchiana, Brâncușija, Tonitze i Palladyja. Fond muzeja čuva i tragove prvog bukureštanskog muzeja umjetnosti, osnovanog 1836. pri školi manastira Svetog Save slikarom Carlom Wahlsteinom, kao i donacije velikih kolekcionara kao što su Anastasie Simu, Alexandru Saint-Georges ili obitelj Kalinderu. U Muzeju Zambaccianu, posjetitelj može, pak, diviti se francuskom impresionizmu i postimpresionizmu — Cézanneu, Renoiru, Sisleyju, Pissarrou, Delacroixu, Corotu — uz Picassa i Matissea, u izravnom dijalogu s velikim pariškim zbirkama. Gledano iz ove perspektive, Kraljevska palača pojavljuje se kao rumunjska karika europskog lanca: lanca kroz koji su kraljevske pinakoteke kontinenta — od Uffizija do Ermitaža, od Prada do Gemäldegalerie u Berlinu — postale baština svih.

Legende, osobnosti i prekretnice

Kraljica Marija i "Mali Pariz"

Ako jedna osoba utjelovljuje europski duh palače, to je kraljica Marija. Unuka kraljice Viktorije i cara Aleksandra II., odrasla u Eastwell Parku u Engleskoj, Marija je donijela u Bukurešt ne samo europsko dinastičko ime, već cijeli univerzum ukusa, osjetljivosti i kulturne diplomacije. Ona je ta koja je osobno nadzirala dekoraciju rekonstruiranih interijera 1930-ih, birajući stil Adama za Kraljevsku blagovaonicu i orkestrirajući dekor u kojem su se neoklasicizam, neobizantinizam i rumunjska narodna tradicija ispreplitali. Pod njezinim pokroviteljstvom i kralja Ferdinanda — okrunjenih u Alba Iuliji 1922. — Bukurešt je doživio svoju slavnu epohu "Malog Pariza", a Avenija pobjede, s Kraljevskom palačom, Atenejem Alberta Gallerona, Palačom CEC Gottereaua, njezinim kavama i knjižarama, postala je os civilizacije elegancije u neprekidnom dijalogu s Parizom, Bečom i Londonom. Legenda kaže da je kraljica Marija željela da svaka dvorana palače ispriča priču; današnji posjetitelj može, još uvijek, osjetiti njezinu prisutnost u svakom detalju dekora.

24. kolovoza 1944.: bombardiranje Luftwaffea

Jedan od najdramatičnijih epizoda povijesti palače ostaje dan 24. kolovoza 1944., dva dana nakon državnog udara kralja Mihajla protiv režima Antonescua. Njemačko zrakoplovstvo, kao odmazda za okretanje rumunjskog oružja protiv bivšeg saveznika, bombardira središte Bukurešta, a palača — simbol kraljeve odluke da spasi zemlju od nacističke katastrofe — teško je pogođena. Zgrada postaje nenastanjiva, a "Nova kuća" iza nje, stvarno prebivalište kraljevske obitelji, potpuno je uništena. Kralj Mihaj, koji će postati posljednji kralj Rumunjske i, desetljećima kasnije, posljednji preživjeli među šefovima država Drugog svjetskog rata, nastavio je izvršavati svoje dužnosti iz Palače Elisabete. Palača na Aveniji pobjede vratit će svoj sjaj tek nakon rata, pod novim političkim poretkom.

Prosinac 1989.: palača u vatri Revolucije

Pet desetljeća kasnije, palača će ponovno biti svjedokom povijesne prekretnice. U prosincu 1989., dok je Nicolae Ceaușescu izgovarao svoj posljednji govor s balkona Središnjeg odbora — zgrade preko puta —, mnoštva su uzvikivala "Dolje diktator!", a palača, uhvaćena između vatri, gorjela je. U noći 22.–23. prosinca, zgrada je oštećena u omjeru od otprilike 80%, a preko tisuću umjetničkih djela je degradirano ili uništeno; vatra se proširila krilima, a na zidovima Stube vojvoda ostali su, kao nijemi svjedok, tragovi metaka. U istim danima, preko trga, Središnja sveučilišna knjižnica "Carol I" također je gorjela, s preko 500.000 knjiga uništenih — gubitak koji je duboko obilježio kulturno sjećanje grada. Ponovno otvaranje muzeja, nakon desetljeća restauracija, počevši od 2000., i ponovno otvaranje povijesnih prostora 2013. bili su, na svoj način, čin demokratske otpornosti: palača, spaljena dvaput u svojoj povijesti (1926. i 1989.), ponovno se rađa ljepša svaki put, kao što se događa s velikim spomenicima Europe koji su preživjeli ratove.

Prosinac 2017.: posljednji odlazak kralja Mihajla

Posljednje kraljevsko poglavlje palače napisalo se u prosincu 2017., kada se kralj Mihaj I — onaj koji je, 73 godine ranije, bio prisiljen abdicirati, 30. prosinca 1947., u dobi od 26 godina — vratio, posljednji put, u Dvoranu prijestolja. Monarh, koji je preminuo 5. prosinca 2017. u Aubonneu, u Švicarskoj, u dobi od 96 godina, bio je doveden u zemlju i položen, između 13. i 16. prosinca, u Dvoranu prijestolja na Aveniji pobjede — isto mjesto gdje je položio zakletvu s 19 godina, 1947. Desetci tisuća Rumunja stajali su u redu danima i noćima kako bi mu odali posljednju počast, a na pogrebu u Curtea de Argeș sudjelovali su predstavnici svih kraljevskih obitelji Europe — Windsor, Bourbon-Parma, Savoja, Hohenzollern i kraljevskih kuća s Balkana — u okupljanju koje je imalo razmjere prave "obiteljskog susreta" kontinenta, podsjećajući da i nakon ukidanja monarhije, Rumunjska ostaje sastavni dio velike europske dinastičke povijesti. Danas, zgradu koristi rumunjska država i može se staviti na raspolaganje Kraljevskoj obitelji — sada zastupljenoj Njezinim Veličanstvom Margareta, Čuvaricom Krune — za svečane prigode, a dvorana Auditorij ugošćuje koncerte i kulturne događaje koji nastavljaju glazbenu tradiciju mjesta.

Praktični vodič za posjet i iskustvo današnjeg turista

Kraljevska palača nalazi se na Aveniji pobjede br. 49–53, sektor 1, na Trgu revolucije, na raskrižju s ulicom Știrbei Vodă i u neposrednoj blizini crkve Kretzulescu. Najudobniji način pristupa je stanica podzemne željeznice Sveučilište (linija M2). Nacionalni muzej umjetnosti Rumunjske otvoren je od srijede do petka između 10:00 i 18:00, a subotom i nedjeljom između 11:00 i 19:00, zatvoren je ponedjeljkom i utorkom; posljednji ulaz je sat vremena prije zatvaranja. Cijela ulaznica košta 32 leja, snižene cijene su 16 leja, a one za učenike, studente i umirovljenike 8 leja (prema važećoj tarifi u 2026.); ulaznice se mogu kupiti na blagajni Galerije europske umjetnosti ili online. Ulaz je besplatan prve srijede svakog mjeseca, kao i na Dan nacionalni (1. prosinca) i na Dan nacionalne kulture (15. siječnja). Fotografiranje je dopušteno samo mobilnim telefonom — bez stativa i bez bljeskalice —, a za vođene posjete potrebno je najaviti se najmanje sedam dana unaprijed, na e-mail adresu tajništva muzeja. Standardna ulaznica uključuje pristup kako stalnim galerijama, tako i povijesnim prostorima bivše palače — Dvorani prijestolja, Kraljevskoj blagovaonici i Stubama vojvoda — koji se mogu posjetiti u uobičajenom programu; preporučuje se izdvojiti najmanje dva-tri sata za potpuni posjet, a ljubitelji europske umjetnosti mogu provesti i pola dana među Tintorettom, El Grecom, Rembrandtom i Rubensom. Dobro je znati da pojedine galerije — kao što je Galerija europske dekorativne umjetnosti — mogu biti privremeno zatvorene zbog radova, tako da je provjera programa na službenoj stranici muzeja prije posjeta mudra mjera opreza.

Iskustvo se može s užitkom upotpuniti izvan zidova palače. Ispred nje uzdiže se konjanička statua kralja Karla I, oživljena 2010. prema Meštrovićevom modelu, a nekoliko koraka dalje nalazi se Rumunjski atenej — s njegovim freskama i Velikom dvoranom gdje je svirao i dirigirao George Enescu —, Palača CEC, s pročeljem od kamena i staklenom kupolom, manastir Stavropoleos, dragulj brâncoveanskog stila iz 1724., i crkva Kretzulescu iz 18. stoljeća. Šetnja Avenijom pobjede, među kavama i antikvarijatima, prema Palači telefona, Nacionalnoj banci i Rumunjskom trgu, nudi urbani kontekst "Malog Pariza" međuratnog razdoblja, a u Muzeju zbirki umjetnosti na Aveniji pobjede br. 111 — u bivšoj Palači Romanit — mogu se dopuniti zbirke donacijama velikih rumunjskih kolekcionara. Za one koji žele produbiti i glazbenu dimenziju mjesta, Muzej "George Enescu" i Muzej grada Bukurešta također su u blizini.

Kraljevska palača ostaje, u biti, ono što je oduvijek bila za Europu: mjesto gdje se kraljevska prošlost jednog naroda susreće sa zajedničkom baštinom kontinenta, gdje prijestolje i stalak dijele isti prostor, a kamenje — spaljeno, bombardirano, izrešetano mecima i mukotrpno restaurirano — nastavlja pričati priču nacije koja je, svaki put, pronašla svoj put prema svjetlu. Za današnjeg europskog putnika, posjet ovdje je više od sata u muzeju: to je susret sa samom poviješću, u jednoj od njezinih najuzbudljivijih inačica.